Prijatelji iz pakla: Siluj, muči, ubij!

Bega, gradić 430 kilometara udaljen od Sydneya, diljem Australije je poznat po mliječnim proizvodima, napose kozjem siru. Nazvan po aboridžinskoj riječi “bika”, što znači “lijep”, slovio je za zelenu oazu mira, mjesto gdje roditelji mogu pustiti djecu da po cijele dane trče na svježem zraku, bez straha za njihovu sigurnost… Sve do kobna 5. listopada 1997. godine, dana koji je dvije obitelji zavio u crno a lokalne obitelji nagnao da dvaput zaključaju brave. Toga dana, 14-godišnja Lauren Barry i dvije godine starija Nichole Collins satima su silovane i mučene, da bi potom bile ubijene na najsuroviji zamisliv način.

Neobičan par

Leslie Camilleri (na slici!) odrastao je u Liverpoolu, predgrađu Sydneya s visokom stopom nezaposlenosti i kriminala. Najmlađe od šestero djece samohrane majke, jezičave alkoholičarke koja je disciplinu u kući zavodila kožnim remenom, oca je vidio samo jednom, kao 13-godišnjak. Negdje u to vrijeme je, zbog sitnih krađa, postao čest gost sudova za maloljetnike. Iz škole je, nakon što je podmetnuo požar u zbornici, izbačen jedva naučivši čitati i pisati ali je, po prirodi bistar, pokazao talent za kriminalne aktivnosti. Prikrivanje tragova nešto mu je slabije išlo: do osamnaestog rođendana, hapšen je zbog ilegalnog posjedovanja oružja, krađa automobila i provala u kioske. Kad je postao punoljetan, preselio se u Yass, gradić u Novome Južnom Walesu, nekoliko kilometara udaljen od spomenute Bege. Ondje se spetljao s konobaricom Helen Souvlis, koja mu je ubrzo rodila kćer Jade. Kad mu je Helen prvi put prigovorila zbog svakodnevnog pijančevanja, nevjenčani suprug izbio joj je dva prednja zuba. Nakon toga, više mu nije prigovarala… A naučila je i da, ako ne želi sunčanim naočalama prikrivati modrice ispod oka, nikad ali baš nikad ne smije dragom postavljati pitanja o onome čime se ovaj bavi.

Camilleri se u to vrijeme bavio krađama automobila, u čemu mu je svesrdno pomagao pet godina mlađi Lindsay Beckett, momak bez posla i perspektive. Dvojac se upoznao u baru, prvog dana nakon što se Camilleri preselio u Yass, a između njih brzo se rodila patološka veza zasnovana na sličnim perverznim nagnućima. Beckett, među znancima poznat pod nadimkom Kiwi (podrijetlom je s Novog Zelanda), bio je predmet sprdnje u gradu, budući da je živio na majčinoj grbači. Niske inteligencije, po prirodi povodljiv, u samopouzdanom Camilleriju pronašao je svojevrsnog zaštitnika. Unatoč razlikama, mnogo toga ih je povezivalo. I Beckett je u djetinjstvu trpio zlostavljanje u obiteljskom domu: vječno pijani očuh redovito ga je premlaćivao električnim kabelom, nekad tolikom žestinom da bi izgubio svijest. Majka, i sama žrtva zlostavljanja, nikad nije učinila ništa da ga zaštiti. Patološka mržnja prema ženama, dijelom objašnjiva traumama iz djetinjstva, čvrsto je povezala dvojicu muškaraca.


Ona koja je pobjegla

Camilleri, koji je u bogatu kriminalnom dosjeu imao 164 osude za kaznena djela, te mu je bilo suđeno zbog silovanja 12-godišnjakinje (slučaj je odbačen zbog proceduralnih grešaka), Beckettu je rekao kako je stiglo vrijeme za njegovu “inicijaciju”. Nakon što su uzeli speed, zaputili su se na vožnju do Canberre. Vozilo su parkirali u Garema Placeu, zloglasnu narkomanskom okupljalištu. Među mladeži koja se okupljala ispred bara, s pivskim bocama u rukama i staklastim pogledom u očima, zapazili su mršavu ali atraktivnu brinetu. Rosamari Gandaris, koja je imala devetnaest godina ali je zbog krhke konstitucije izgledala puno mlađe, zapalila je mračni sjaj u Camillerijevim očima. “Ona je ta!”, šapnuo je kompanjonu. S osmijehom na licu, pristupio je djevojci te je, praveći se da mu je neugodno, zamolio uslugu. “Vidiš ovoga mog blesavog prijatelja? Htio bi uzeti speed ali se panično boji igle, a meni ne da ga ‘urokam’. Bi li mu ti, ljepotice, pomogla da otpliva u stanje blaženstva?”, upitao je Rosamari. Ohrabrena sramežljivim nastupom, djevojka ih je otpratila do automobila. “Plašljivko, jesi li spreman za šut?”, pitala je šutljivog momka. Umjesto odgovora, dobila je šaku u glavu. Prijatelji su je, onako slabašnu, s lakoćom ugurali u automobil.

Nakon što su se parkirali na osamljenom puteljku, narednih četrnaest sati su se iživljavali nad zarobljenicom, silujući je oralno, vaginalno i analno te je šakama udarajući u glavu. Premda teško ozlijeđena, djevojka nije izgubila prisebnost duha. Nakon što su je ponovno utrpali u automobil, pretvarala se kako se zapravo sjajno zabavila. Kad su se približili nekom odmaralištu, zamolila je otmičare da je puste na zahod. Nevjerojatno, odlučili su joj uslišati molbu. Dok je prilazila oronuloj i napuštenoj zgradi, Camilleri se nacerio: “Neka samo piša! To će joj biti zadnje pišanje u životu!”. Tek tada, prijatelju je izložio naum do kraja: djevojku će odvesti do mosta, prerezati joj vrat i baciti je u vodu. Dok su oni raspravljali o njenoj sudbini, Rosemari je golom rukom razbila zahodski prozor, nekako se provukla kroz njega te, samo u poderanoj majici i s jednom tenisicom na nozi, počela bježati. Buka je privukla njene otmičare. Shvativši da u svome bijednom stanju nema snage za cjelonoćni maraton, skrila se u napuštenom kavezu za vombate. Srce joj je bubnjalo dok je slušala korake progonitelja kako se približavaju, a uzdah olakšanja umalo joj se oteo s usana kad oh je čula kako se udaljavaju. Strah joj nije dopustio da napusti tijesno sklonište narednih sat vremena, a nakon toga je potrčala prema farmi koju je ugledala u daljini te ondje potražila pomoć. Bila je, nažalost, toliko prestrašena i posramljena da je zločin prijavila tek nakon nekoliko mjeseci. Za dvije druge djevojke, tada je već bilo prekasno.

Posljednje kampiranje

Mjesec dana nakon zločina o kojem nisu imale pojma, Nichole Collins i Lauren Berry pripremale su se za provod. U okolici Bege održavao se niz koncerata a, da stvar bude bolja, to se poklopilo s početkom školskih raspusta. Poput većine tinejdžera, veselile su se kampiranju u gustim šumama rodnoga grada. Mnogima je bilo neobično to što se 16-godišnja Nichole, brbljavica koja je bila srce svake zabave, druži s dvije godine mlađom, povučenom Lauren, ali njih dvije bile su nerazdvojne od djetinjstva. Osim ljubavi prema jahanju, povezivala ih je ona prema knjigama: obje su “gutale” znanstvenofantastične romane. Bistre i marljive, imale su petice iz svih predmeta te maštale kako će jednog dana biti veterinarke, budući da su imale svaka po desetak kućnih ljubimaca.

Kampiranje u obližnjem selu Kalaru bilo pun pogodak. Vrijeme je te nedjelje bilo prekrasno a cure su, u društvu od desetak vršnjaka, pekle sljezove kolačiće na logorskoj vatri, slušale muziku na starom kazetofonu na baterije i prepričavale anegdote iz školskih klupa. Negdje oko deset sati uvečer, razgovor je skrenuo u smjeru onoga što tinejdžere najviše zanima: ljubavnih veza. Nichole, dotad najbrbljavija, vidno se snuždila. Nedavno je, naime, bila ostavila momka kojeg je jako voljela ali joj je smetala činjenica da se ovaj, umjesto na trud, u školi oslanja na prepisivanje. Dok je slušala ljubavne jadikovke prijateljica, taj joj je razlog počeo zvučati vrlo glupo. Znajući da se njen bivši nalazi s prijateljima u drugom kampu, rekla je da ga ide potražiti i moliti da se pomire. Vjerna Lauren odlučila ju je pratiti. Njihovi prijatelji nikad ih više neće vidjeti.

Te večeri, Camilleri i Beckett besciljno su se vozikali okolicom. Na prvotni plan, da odu na koncert, potpuno su zaboravili: tijekom noći u žile su ubrizgali toliko amfetamina da im se vožnja u krntiji kroz šumske puteljke činila dostatnom zabavom. Camilleri, koji ni onako “ušlagiran” nije gubio lovačke instinkte, bio je prvi koji je spazio dvije djevojčice na cesti. Njihova sudbina u tom je trenutku bila zapečaćena.

Pokraj potoka

O onome što je uslijedilo postoje dvije verzije. Prema onoj koju su nakon uhićenja iznijeli monstrumi, djevojke su dobrovoljno ušle u automobil nakon što su im ponudili prijevoz. Oni koji su poznavali Nichole i Lauren vjeruju pak kako su bile odviše oprezne da bi se povezle sa strancima te pretpostavljaju kako su silom ugurane u vozilo. Kako bilo, o događajima koji su se odvijali tijekom noći nema puno dvojbi.

Muškarci su se parkirali na zabačenom odlagalištu otpada te, prijeteći im lovačkim noževima, naredili djevojkama da iziđu iz vozila. Shvativši što slijedi, mlađa je briznula u plač. “Molim vas, nemojte… Još sam djevica!”, pokušala ih je odgovoriti od nauma koji im je čitala u očima. “Stvarno? Tim bolja zabava!”, pogasio je njene nade Camilleri. Sljedećih dvanaest sati, demonski prijatelji silovali su neiskusne curice na bolne i ponižavajuće načine, čitavo vrijeme ih udarajući šakama u glavu. Droga im je dala životinjsku izdržljivost: nakon zlostavljanja, odvezli bi se, ponovno parkirali na drugome mjestu, ponovno silovali žrtve i tako cijelu noć. Oko deset sati ujutro, odvedene su u Fiddler’s Green Creek, područje obraslo gustim šipražjem. Nakon što su im naredili da se operu u potoku, kako bi uklonili dokaze silovanja, muškarci su ih sputali: Laurenine ruke spojili su užetom iza leđa, a Nichole su vezali za drvo. Beckett se, možda prvi put u životu, usprotivio mentoru kad mu je ovaj naložio da “privede stvar kraju”. Otpor je bio kratkog daha. “Ili ćeš ih ‘riješiti’ ili ću ja ‘riješiti’ tebe!”, zarežao je Camilleri. Nakon toga, Beckett se bacio na posao. Krenuo je od Lauren. Pokušao ju je utopiti u potoku, ali se ova previše koprcala pa je odlučio upotrijebiti nož. Nakon što ju je nekoliko puta uboo u vrat, napokon se umirila. Teško je zamisliti užas koji je prolazio Nicholeinom glavom dok je gledala kako luđak kasapi njenu najbolju prijateljicu, znajući da će za koji trenutak doći red na nju. “Nož joj se zaglavio u prsima. Kad sam ga napokon izvukao, začuo se hrskav zvuk. Kako bih si olakšao posao, odlučio sam joj jednostavno prerezati grkljan!”, riječi su kojima će Beckett kasnije opisati Nicholeino ubojstvo. Počinitelji su privedeni pravdi mjesec dana nakon zločina. Osuđeni su na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari