Marduk, vrhovno božanstvo babilonskog panteona, katkad se naziva “Gospodarom svijeta” i “Milostivim vladarom”. Potonji epitet pristaje mu koliko i ogrlica kravi – “mladi bik sunčanog boga”, kako se njegovo ime prevodi sa sumerskog, bio je iznimno ratoborno stvorenje.
Mitološko ukorjenjenje o tvorcu neba i zemlje sadržano je u “Enuma elišu”, babilonskom spjevu o stvaranju, a središte njegova štovanja bio je babilonski hram Esagila. U 18. stoljeću prije Krista, ovo zdanje je podigao Hamurabi, jedan od najznačajnijih babilonskih kraljeva. Esagila se nalazila na vrhu zigurata, a do nje se stizalo dugim nizom stepenica. Premda je Babilon prošao kroz mnoge faze uspona i propadanja, Esagila je uvijek bila srce njegove civilizacije te simbolično središte svijeta.
Status big bossa među brojnim babilonskim božanstvima Marduku nije poslužen na tacni – za njega se morao krvavo izboriti. Prema babilonskom mitu, u početku bijaše samo voda. Svježa, slatka voda zvala se Apsu, a slana, koja je katkad uzimala oblik zmije, bila je Tiamat, majka božica. Kad bi se vode uzburkale, Tiamat je rađala djecu, među kojom je bio i bog magle Mumu. S vremenom je njihovo potomstvo dobilo vlastitu djecu i unuke a, kroz nekoliko generacija, došlo je do narušavanja prvotne harmonije i borbe za prevlast među braćom i sestrama. Željni mira, Apsu, Tiamat i Mumu odlučiše napasti mlađe bogove, vlastite potomke. Uslijedila je ogorčena bitka, iz koje je kao pobjednik izišao Ea, riborepi bog voda i mudrosti.
Novi vladar svijeta preselio se u Kuću sudbine, gdje mu žena Damkina rađa nasljednika Marduka. Da je riječ o opasnom stvorenju, odmah je postalo jasno – na svijet je došao kao već odrastao, imao je četiri oka i četiri uha, a iz usta su mu palucali plamenovi. Eaov otac, bog neba Anu, bio je oduševljen unukom te mu je kao igračku darovao četiri vjetra. Nestašna “bebica” je svojom novom igračkom stalno podizala valove, narušavajući zasluženi mir starijih bogova. Još jednom, ovi odlučiše krenuti u akciju.
Kako bi se pripremila za novi rat, Tiamat je rodila čovjeka-škorpiona, čovjeka-ribu, rogatu zmiju, ljuskavog zmaja, bijesnog psa, tri čudovišne oluje te nekoliko krvožednih demončića. Ljubavnika Kingua imenovala je zapovjednikom postrojbi te mu poklonila Pločice sudbine, koje su svome vlasniku davale nadnaravne moći.
Anu i Ea, prestravljeni Tiamatinom moćnom vojskom, bili su skloni sklapanju primirja, no Marduk je odlučio pokazati joj zube. Organizirao je gozbu za božanstva koja su ga podržavala te od njih dobio obećanje da će, u slučaju pobjede, postati njihov vrhovni vladar.
Naoružan mrežom, buzdovanom, lukom i strijelema, Marduk je istrčao na bojišnicu, kako bi naučio pameti dosadnu staru božicu. Bitka je bila dugačka i ogorčena, a baš kad se činilo da će Tiamat poraziti nadobudna mladog božića, ovaj ju je okružio mrežom te oslobodio svoje omiljene igračke, vjetrove. Okretali su Tiamat poput krpene lutke, a kad je otvorila usta da krikne, progutala je uragan. Tutnjao je u njenoj utrobi, čineći je nemoćnom za nastavak borbe, a Marduk je iskoristio stratešku prednost te je u njeno tijelo ispalio strijele, koje su ga raspolovile napola. Za svaki slučaj, uzeo je buzdovan te neprijateljici smrskao lubanju.
U smrti, Tiamat je postala svemirom. Od jedne polovice tijela majke bogova Marduk je stvorio nebo; od druge zemlju. Slina joj se pretvorila u oblake, vjetar i kišu, otrov joj je postao magla, a oči rijeke Eufrat i Tigris. Kako bi sve to nadzirao, Marduk je odlučio delegirati zadatke. Djedu Anuu povjerio je vlast nad nebom, oca Eaa postavio je na funkciju boga voda, a starije babilonsko božanstvo Enlila imenovao je gospodarom zraka i zemlje.
Od Kingua, kojeg je ubio u borbi, Marduk je uzeo Pločice sudbine, te pomoću njih pretvorio Babilon u dom bogova. Shvativši da je vladanje zabavno ali i iscrpljujuće, odlučio je tada riješiti još jedan problem – naći nekoga da radi kako bi se bogovi mogli odmoriti. Riješio je to uzimajući krv svladanog Kingua te stvorivši od nje ljude – robove bogova.
Prema babilonskoj predaji, Marduk je na Novu godinu silazio u već spomenutu Esagilu, te ostalim bogovima iznosio svoje godišnje planove. Tom prilikom, zemaljski kralj bi mu pao pred noge, zaklinjući se da se nije ogriješio o njega. Nakon toga bi ga visoki svećenik snažno ošamario, kao simboličnu kaznu za grijehe počinjene iz neznanja, a kralj bi od Boga primio proročanstvo o budućnosti. Tijekom narednih nekoliko dana, u drugim hramovima i na ulicama grada provodio se ritual u kojem su ostali bogovi simbolično priznali vrhovništvo Marduka. Na kraju bi od Esagile krenula povorka koja bi završila u Kući Nove godine, hramu na obali Eufrata kod sjevernog ulaza u grad.
Piše: Lucija Kapural
