U prošlom nastavku priče o Sonji Wigert, pisali smo o uistinu bizarnom načinu na koji je ova skandinavska filmska zvijezda zaplivala nemirnim i opasnim špijunskim vodama. Kao što smo već napomenuli, ključnu ulogu u njenom regrutiranju imao je Thorsten Akrell, pukovnik švedske obavještajne službe “C-byrån”. Želeći spasiti oca iz nacističkog uzništva, mlada žena prihvatila je njegovu ponudu da iskoristi svoje veze i glumački talent te počne špijunirati za Saveznike.
Tajna misija
Akrell je glumici obećao razmjenu usluga po principu quid pro quo – ishodit će puštanje njenog oca iz logora pod uvjetom da ova otkrije identitet glavnoga njemačkog špijuna u Švedskoj, poznatog pod kodnim imenom Maria. Prvi, možda i najteži korak u ostvarenju tog cilja bilo je povezivanje s Josefom Terbovenom, najmoćnijim čovjekom u marionetskoj vladi Vidkuna Quislinga.
Kad je, nakon brojnih peripetija, uspjela dogovoriti sastanak s Reichskommissarom, Sonja je znala da mora upregnuti sav svoj šarm kako bi ponovno došla u njegovu milost, a ujedno igrati na kartu poniznosti. Terboven ju je dočekao hladno, još uvijek bijesan zbog poniženja koje mu je priredila pred Goebbelsom. Kad ju je odrješitim tonom upitao za razlog njezina dolaska, znala je da mora ubaciti zrnce istine kako bi ovaj “progutao” njenu priču. Otirući suze svilenim rupčićem, priznala mu je da želi izbaviti oca na slobodu. Njen glumački nastup bio je vrlo sugestivan, a ni duboki dekolte nije odmogao njenoj misiji. Sastanak je završio u vodoravnom položaju.
Za jednoga visokorangirana nacističkog dužnosnika, Terboven je pokazao začuđujuću dozu naivnosti. Atraktivnoj ljubavnici, koja ga je u potpunosti očarala, s vremenom je počeo iskazivati veliko povjerenje. Zvuči nevjerojatno, no na vrhuncu romanse Sonja je snimila film “Mitt folk är icke ditt”, čiji scenarij kao da je bio prepisan iz njezina privatnog života – portretirala je pijanisticu koja se podaje neprijateljskom časniku kako bi spasila oca, vođu pokreta otpora. Terboven je pohvalio njen nastup, ni trenutka ne posumnjavši da bi ova sličnu ulogu mogla igrati i u stvarnosti. Dragoj, koju je laskavo nazivao “Bella Donna” i obasipao ljubavnim pismima, dopustio je pristup mjestima i ljudima kakvi bi joj inače bili posve nedostupni.
Postala je, primjerice, redovita gošća na zabavama u njegovoj rezidenciji, gdje se sprijateljila s brojnim časnicima Wehrmachta i SS-a. Dok je Sonja tek prinosila čašu s pićem usnama, ovi bi se na takvim veselicama temeljito izopijali, zaboravljajući na oprez. Vođeni njenim tobože neformalnim i naivnim pitanjima, razvezivali su jezike o najstrožim tajnama. Zahvaljujući sjajnoj memoriji koju je razvila u glumačkom poslu, podatke je pohranjivala u glavi te ih, po okončanju svake zabave, pedantno isporučivala šefu Akrellu.
Uz to je, po njegovoj zapovijedi, plasirala dezinformacije nacističkim glavešinama. Terbovena je, primjerice, uspjela uvjeriti da se saveznici planiraju iskrcati u Norveškoj – na plažama se uskoro našlo pola milijuna vojnika koji su besposličarili, dok su se Amerikanci i Britanci iskrcavali u Normandiji. Zbog straha od mogućeg iskrcavanja i nakon Normandije, u Norveškoj je do kraja rata ostao isti broj vojnika. Također je pomoću svog utjecaja iz logora spasila brojne pripadnike norveškog pokreta otpora.
Lov na agenta Mariju
Wigert je pokušavala okončati svoju riskantnu misiju, no Akrell joj to nije dopuštao sve dok ne otkrije identitet fantomskog špijuna zvanog Maria. Ma koliko se trudila, taj zadatak nikako nije uspijevala izvršiti. U međuvremenu, još dublje se uplela u špijunske vode, ovaj put sa suprotne strane. Terboven je, naime, zbog informacija kojima ga je “hranila”, počeo iznimno cijeniti svoju ljubavnicu. Kako bi joj pokazao zahvalnost, pustio je njenog oca na slobodu. To je, međutim, imalo svoju cijenu – zatražio je od nje da za njega vrši obavještajni rad po Švedskoj. Drugim riječima, postala je dvostruka špijunka.
U ulozi Terbovenovog “vrapčića”, kako se dame koje izvlače informacije pod plahtama u špijunskom slengu nazivaju, upustila se u romantičnu vezu s Andorom Gellértom, konzulom mađarskog veleposlanstva u Stockholmu. Nijemci su, naime, sumnjali da iz te ambasade cure informacije saveznicima.
Kad je u ladici Gellértova pisaćeg stola pronašla fotografije švedskih obrambenih položaja, pomislila je da bi upravo njen novi ljubavnik mogao biti fantomski špijun “Maria”. Na putu ka Akrellu, kojem je htjela uručiti inkriminirajuće materijale, budući da joj je ovaj obećao kako će prebaciti njene roditelje u neutralnu Švedsku, zaustavili su je njemački agenti. Kad im je, stjerana u kut, predala fotografije, bila je sigurna da je igra za nju završena. Nemalo se stoga iznenadila kad su je ovi obasuli pohvalama. Tek nakon nekog vremena, svanulo joj je da je nehotice otkrila glavnoga savezničkog špijuna, a ne njemačkog. Zbog tog “uspjeha”, Nijemci su je upoznali sa svojim glavnim obavještajcem u Švedskoj. Jedva krijući uzbuđenje, agentica kodnog imena “Bob” stisnula je ruku agenta “Marije”. Njegov stvarni identitet bio je pomalo prozaičan – radilo se o Augustu Finkeu, šefu njemačkoga turističkog ureda. Bio je to kraj njemačke špijunske organizacije u Švedskoj – Akrellovi ljudi pohapsili su njene članove.
Ocrnjeni obraz
Kad je Terboven shvatio da ga je izdana žena koju je obožavao i kojoj je vjerovao, obuzeo ga je mahniti bijes. Možda bi je bio skratio za glavu ili naudio članovima njene obitelji no do njih nije mogao jer su, po Akrellovom nalogu, bili prebačeni na sigurno. U trenutku kad je shvatio da Njemačka gubi rat, odlučio je uništiti ono što je mogao – njenu reputaciju.
Po njegovom nalogu, norveške novine, koje su još uvijek bile pod nacističkom kontrolom, objavljivale su panegirike o glumici, nerijetko popraćene njenim i Terbovenovim zajedničkim fotografijama. Do svibnja 1945. godine, kad je Terboven izvršio suicid raznijevši se eksplozivom, od karijere Sonje Wigert nije bilo ostalo ni “k”. U domovini, doživljavali su je kao izdajicu, a publika je bojkotirala njene nove filmove. Na kućnom pragu, netko joj je crvenom bojom napisao riječ “tyskertøs”, koja se koristila za žene što liježu s neprijateljima. Sličan tretman imala je i u Švedskoj.
Očajna, dala je intervju u kojem je pogovorila o svome patriotskom angažmanu, a u obranu njene časti stalo je i nekoliko pripadnika pokreta otpora, upoznatih s njenim tajnim radom. Bilo je malo koristi od toga – okolina je i dalje bila vrlo sumnjičava prema njoj. Po završetku rata, snimila je tek nekoliko nezapaženih filmova.
Odbačena i zaboravljena
Shvativši da za nju više nema budućnosti u svijetu filma, prihvaća bračnu ponudu danskog pilota plemićkog podrijetla, koji joj se mjesecima bio neuspješno udvarao te s njim seli u Kopenhagen. Naočiti Niels Viggo Halfdan de Meza von Holstein-Rathlou s vremenom je otopio led oko Sonjina srca, a poznanici su njihov brak opisivali kao idiličan. A onda, baš kad su počeli razgovarati o potomstvu, dogodila se tragedija. Dana 28. rujna 1949. godine, Holstein-Rathlou poginuo je u zrakoplovnoj nesreći, kad se njegov “Spitfire H.F. IX-413” zbog tehničkog kvara srušio u predgrađu Kopenhagena. Mlada udovica vraća se u Oslo, slomljena srca i s tmurnom perspektivom. Premda je još uvijek imala ugovor s tamošnjim kazalištem, posla za nju bilo je sve manje. Kritičari su, istinabog, pohvalili njen sugestivni portret Blanche Dubois u predstavi “Tramvaj zvan čežnja”, no nastupala je pred polupraznim gledalištem.
Za pomoć se obratila starom znancu, odvjetniku Helgeu Schjærveu, a ovaj joj je savjetovao da potraži novi posao. Sonja je odlučila prihvatiti savjet čovjeka koji joj je, na nekoliko tjedana, poslužio kao ljubavnik i rame za plakanje.
S prijateljicom Ullom Zetterberg, još jednom glumicom čija je karijera krenula silaznom putanjom, 1954. je otvorila malenu benzinsku postaju u Stockholmu. Dvije žene isprva su poslovale dobro, vlastoručno točeći benzin mušterijama, među kojima je bilo mnogo onih iz filmskog svijeta. No, otvorene prijetnje sugrađana, koji su je smatrali nacističkom kolaboracionisticom, natjerale su je da nakon četiri mjeseca stavi ključ u bravu. Posljednji film je snimila 1960. godine, nakon čega se preselila u zemlju u kojoj je nitko nije poznavao – Španjolsku. U obalnom gradiću L’Alfàs del Pi, gdje se nastanila u skromnoj kućici, bavila se crtanjem i jogom, a jedino društvo joj je činio njen pas.
Umrla je u šezdeset šestoj godini, zaboravljena od svih. Do svoga zadnjeg dana, u srcu je nosila gorčinu, razočarana ponašanjem sunarodnjaka te inertnošću savezničkih obavještajnih služba, koje gotovo ništa nisu učinile da bi oprale njeno ime. Istinu o žrtvi Sonje Wiggert javnost je doznala tek četvrt stoljeća nakon njene smrti, kad su u Švedskoj otvoreni tajni dosjei o savezničkim tajnim agentima.
Piše: Lucija Kapural
