Vukovar jedan je od najstarijih hrvatskih gradova koji se pozicionirao na području na kojem se može pratiti život unazad sedam tisuća godina. Grad se prikladno smjestio na ušću rijeke Vuke u Dunav, a ta povezanost s rijekom Vukom oslikava se u njegovu imenu. Položaj grada na visokoj dunavskoj obali, i desnoj obali Vuke bio je važan u obrambenom smislu, a što je u kombinaciji s drugim povoljnim prirodnim uvjetima doprinjelo razvoju kasnijeg grada.
Prvi tragovi života u srednjem vijeku
Vukovar je u srednjem vijeku sjedište velike Vukovske županije koja se prostirala između Dunava i Save. Prvi tragovi života u srednjem vijeku naziru se još u ranom razdoblju ovog perioda povijesti, a oni su vidljivi u pojedinačnim avarsko-slavenskim nalazima, koji se datiraju na kraj 8. i početak 9. stoljeća. Avari su uspostavili svoju državu odnosno Avarski Kaganat, a u njihovo vrijeme ovdje doseljavaju Slaveni. Početak je to novog vala naseljavanja u kojem će Slaveni činiti najbrojniju narodnosnu grupaciju. Pretpostavlja se da su kmetska selišta uz rijeku Vuku kao dio feudalnog sustava gospodarenja sredinom 9. st. bila u rukama panonskog kneza, za kojega, ukoliko je to točno, dolazi do kolonizacije ovog područja. Vjeruje se da se iz kneževih selišta razvilo podgrađe.
Ovo se naselje spominje u pisanoj građi, konkretno u prvoj polovici 13. stoljeća, pod invarijantama imena Vukovo, pa se javlja i kao Wolcou, Walkov i brojnim drugim inačicama. Ovi različiti oblici imena današnjeg Vukovara u upotrebi su do 14. stoljeća, kada se počinje sve više upotrebljavati naziv Vukovar, koji je pomađaren sufiksom -var, a koji označava utvrdu. Realno je za očekivati da je u trenutku ovog spominjanja u pisanoj građi Vukovar naselje s urbanim obilježjima.
Status slobodnog kraljevskog grada
Franci razaraju Avarski Kaganat, a u njihovo susjedstvo na prijelazu iz ranog u razvijeni srednji vijek dolaze Mađari. Upravo ova zbivanja utječu na kasniju multikulturalnost vukovarskog područja. To je vrijeme neposredno uoči ustrojavanja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Tijekom 11. stoljeća. Arpadovići su učvrstili svoju vlast, a utvrda koja u međuvremenu ovdje nastaje, ima sve veću važnost. Herceg Koloman je dao Vukovaru status slobodnog kraljevskog grada, kako bi potaknuo daljnji razvoj naselja 1231. godine. Ova njegova povelja je značila da su tamošnji stanovnici bili izravno podvrgnuti kralju, a ne veleposjedniku; što je moglo samo pozitivno utjecati na daljnji razvoj ovog područja. Stanovnici ovog grada, kao i u ostalom i drugih sličnih sredina, bavili su se trgovinom i obrtom, ali nisu u potpunosti napustili obradu zemlje. Dodijeljene povlastice gradu potvrdio je Bela IV., a potom i njegov sin kralj Stjepan. Dodjeljena povelja svojim sadržajem pokazuje da ovdje u tom trenutku već živi etnički različito stanovništvo.
Vukovska županija u srednjem vijeku bila je prilično gusto naseljena. Povećan demografski rast u razvijenom razdoblju srednjeg vijeka u skladu je s potvrđenim europskim rastom stanovništa. Demografski rast traje do tatarske provale, kada dolazi do naglog smanjivanja populacije, no kasnije se situacija opet popravlja. U razvijeni srednji vijek Vukovar ulazi kao podgrađe s prometnicama, kao preduvjetom monetizacije obrtničko-trgovačkih usluga. Tada se ovdje gradi utvrda. Kraljevska uprava nad ovim područjem bitna je za daljnji razvoj grada. Od početaka to je jobagionsko naselje odnosno naselje koje podrazumijeva suživot društveno različitih kategorija slobodnih građana. S izgradnjom utvrde tu se stacionira vojska i župan, koji upravlja područjem u ime kralja i nema izvršne vlasti. U tom periodu pojava utvrde donosi i jače izražene društvene podjele.
Borbe za vlast
Grad je u cijelom srednjem vijeku pod vlašću hrvatsko-ugarskih kraljeva. U 14. st. na vlast dolaze Anžuvinci. Ludovik Anžuvinac daje povlastice vukovarskim građanima, koje su, između ostalog, podrazumijevale održavanje tjednih sajmova, zbog čega dolazi do daljnjeg jačeg gospodarskog rasta, koji je posljedica rasta prihoda, ponajviše baziranih na raznim trgovačkim nametima. Ludovik je svojom politikom i ratovima uspio suzbiti moć visokog plemstva, a ojačati niže plemstvo. Nakon njegove smrti naslijedila ga je na prijestolju maloljetna kći Marija, ali su zemljom zapravo upravljali njena majka Jelisaveta i palatin Nikola Gorjanski.
Tada je došlo do sukoba među plemstvom koji je dijelom posljedica Ludovikove politike u rimskom stilu divide et impera, kao i borbi za vlast između Marije i Žigmunda Luksemburškog s jedne i pristaša napuljskih Anžuvinaca s druge. Plemstvo se, naravno, odmah diglo protiv žene na prijestolju kako u Ugarskoj, tako i Hrvatskoj. Nezadovoljno plemstvo bira za vladara napuljskog kralja Karla Dračkog iz sporedne loze napuljskih Anžuvinaca. Međutim, on je ubrzo ubijen od strane Jelisavete i njene desne ruke Nikole Gorjanskog. Za nasljednika je izabran Karlov sin Ladislav. Ove dvije sukobljene strane su se međusobno žestoko borbile, a u tim su borbama stradale crkve i samostani i drugi objekti. Marija je umrla 1395., a vukovarski posjedi dolaze tada u ruke pojedinih obitelji
Kulminacija srednjovjekovnog razvoja
Između 13. i 15. stoljeća ovo područje doživljava svoju kulminaciju u razvojnom smislu. Vukovska županija je u to vrijeme već gusto naseljena i načičkana drugim naseljima. Prema pisanim izvorima u tom trenutku imala je 33 utvrde, 34 trgoviše i 1182 sela, selišta i naseljena posjeda. Središte županije je utvrđeni grad koji se smjestio iznad dijela grada u podgrađu. Ovdje je i važno crkveno sjedište. Kada krajem 14. st. prestaje vlast Anžuvinaca nestaje jobagionski sustav čim dolazi do sinteze različitih dijelova grada u jedan. Ovo je vrhunac grada koji zauzima između 20 i 25 hektara gradske površine.
U 15. st. grad prelazi iz kraljevskih ruku u ruke veleposjedničkih obitelji, a takva će situacija ostati do 1526., odnosno do pada pod osmansku vlast. Iako je grad bio smješten u pograničnom području ovdje se nije previše ratovalo, pa čak je i prelaz pod osmansku vlast prošao bez pružanja otpora unutar grada. Takva situacija je, također, potpomoglo ubrzanom razvoju grada. Krajem 14. stoljeća Vukovar je jedan od najvećih srednjovjekovnih slavonskih gradova s 350 kuća i s 2000 do 2500 stanovnika.
Piše: Sonja Kirchhoffer
