Za pretpostaviti je da se od trenutka kada je društvo postalo stratificirano počelo poštovati i nepisano pravilo da se brakovi sklapaju unutar istog miljea. Ukoliko bi se brak sklopio među pripadnicima različitih staleža na tu se vezu nije gledalo nikada s odobravanjem.
Priručnici sa savjetima
Tako je bilo i u viktorijanskoj Engleskoj u kojoj su postojala stroga pravila ponašanja. Naime, svatko je trebao znati svoje mjesto u društvu i toga se pridržavati. Udavače su bile pod posebnom prismotrom i pazilo se na svaki njihov pokret. Pravila su nalagala kako se ponašati prilikom ulaska u društvo, tijekom udvaranja i kasnije sklapanja braka. Mlade dame su si već tada mogle kupiti priručnike sa savjetima kako se idealna mlada žena ophodi u društvu i tako najbolje prezentira sebe i svoju obitelj.
Ulazak u društvo
Kada bi mlada dama navršila određenu dob, a to je u viktorijansko doba bilo negdje u 17-oj ili 18-oj godini ulazila je u društvo i ta se prigoda u visokim društvenim krugovima slavila organiziranjem debitantskog bala. Obitelji srednje klase su organizirale gozbu koje bi označila da je njihova kći stasala za udavaču dok su one najsiromašnije davale do znanja drugima da su u fazi za udvaranje prvenstveno svojom odjećom i podignutom kosom, kao i posjećivanjem različitih društvenih događanja prikladnih njihovom miljeu. Pravila su bila tako formalizirana da je teško bilo znati i otkriti što druga strana stvarno misli ili osjeća, tako primjerice mladić i djevojka nisu smjeli pričati ni tijekom plesa. Za visoke slojeve postojalo je razdoblje u godini rezervirano za udvaranje, a ono je trajalo od travnja do srpnja. Tada bi bogataši slali kćeri u London gdje su pohađale balove i druga društvena događanja na kojima su trebale naći dostojnog udvarača. Ako potencijalna udavača nije našla udvarača do treće sezone mogla je očekivati da će ostati “stara cura”.
Ovdje donosimo nekoliko pravila o kojima je mlada udavača trebala voditi računa:
1. Muškarac se prilikom upoznavanja uvijek predstavljao dami. No da bi se mogao predstaviti dami koja mu se svidjela morao je znati nekog iz njezina kruga tko bi ih upoznao. Razgovor bi mogao započeti bez posrednika samo ako je od ranije poznavao djevojku.
2. Djevojka je morala čekati da muškarac prvi napravi potez. Govorilo se neka ljubav počne s druge muške strane. Naravno podrazumijevalo se da se udvaranje zbiva unutar istog društveno-imovinskog sloja.
3. Prava dama morala je biti samostalna, pa nije smjela prihvatiti primjerice mušku ruku kada izlazi iz kočije niti je smjela od muškarca posuđivati novac.
4. Ona nije smjela puno pričati. Pravila su nalagala da je bolje reći malo, nego previše. Isto tako u razgovorima je bilo zabranjeno spominjati privatne stvari i emocije.
5. Kao što dama s manirima nije posuđivala novac od muškaraca nije smjela primiti dar od udvarača jer bi to bilo nepristojno i impliciralo bi s njezine strane obavezu, pa je poklon mogla primiti tek nakon zaruka.
6. Mladi par ne smio biti ni na trenutak nasamo i s njima je uvijek morala biti starija osoba ili jedan član obitelji.
7. Majka je morala kćeri dati dozvolu da se može uopće sastati s udvaračem.
8. Djevojke nisu smjele biti pretjerano nakićene, i pravilo je tu bilo u stilu da je manje više. Prevelika kićenost se smatrala pokazateljem lošeg ukusa. Pristojne dame nisu smjele popravljati šminku ili frizuru u javnosti, niti se pretjerano mirišati.
9. Žene nisu smjele zbijati šale poput muškaraca jer se to smatralo neprikladnim. Vjerovalo se da tako ne mogu zadobiti poštovanje suprotnog spola, i da su si za tako stečenu lošu reputaciju same krive.
10. Ženama se savjetovalo da se educiraju u raznim područjima, ali ne i da čitaju romane.
Idealna udavača nije smjela otvoreno koketirati, ali je mogla udvaračima dati do znanja je li i koliko je zainteresirana. Svi su se ti znakovi davali lepezama. Pri tome je bilo važno je li lepeza otvorena ili zatvorena, u kojoj je ruci, maše li s njom i na koji način. Bio je to suptilan jezik. Zatvorena lepeza je značila nešto u stilu makni se ne interesiraš me. Poluotvorena ja pak poručivala sviđaš mi se kao prijatelj i ništa više. Otvorena je bila dobar znak zainteresiranosti. Brzina kojom se mahalo lepezom je davala do znanja okolini je li žena slobodna ili nije. Sporo mahanje je značilo zauzeta sam, a brzo obrnuto, odnosno slobodna sam kao ptica. Naravno bilo je još drugih kompliciranijih znakova. No i kada bi udvaranje bilo utanačeno i prihvaćeno i dalje nije bilo fizičkog dodira, a emocije su se mogle razmjenjivati pismima, pa su ono vrijeme počeli izlaziti i priručnici za pisanje ljubavnih pisama.
Zapadno društvo u kojem živimo je liberalno i davno je sažvakalo i prežvakalo ova pravila, no i dalje se provlači ona nit da se brakovi još uvijek najčešće sklapaju u istom ili barem bliskom društveno imovinskom krugu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
