Ratovi sa sobom nose brojne priče, neke od njih dobiju s vremenom status legende. Neke su lijepe i u sebi nose prizvuk nade i optimizma, koliko god to čudno zvučalo kada su u pitanju zastrašujući prizori iz rata, a neke su jednostavno strašne. Priča koju donosimo je slojevita i započela je s gomilom izmišljotina, no nakon niza godina može se reći da je, ukoliko su događaji u njoj doista barem dijelom vjerodostojni, dobila neko svoje prihvatljivo objašnjenje, pa krenimo u 1914. godinu.
Jedna od prvih velikih bitaka Prvog svjetskog rata
Tijekom jedne od prvih velikih bitaka Prvog svjetskog rata, prozvane bitkom kod Monsa, a koja se odigrala krajem ljeta 1914. njemačka je vojska nakon niza peripetija prisilila britanske snage na povlačenje. Nakon što je Britanija objavila rat Njemačkoj počekom kolovoza 1914., nekoliko dana kasnije na granično područje Belgije počinju stizati britanske postrojbe (BEF – British Expeditionary Force) na čelu sa Sir Johnom Frenchom. Prvotno je dogovoreno da će se one spojiti s francuskom vojskom, na čelu koje je bio general Lanrezac. Broj britanskih vojnika bio je više nego upola manji od onog njemačkih snaga. Britanci su imali 70 000 ljudi i 300 topova, a Nijemci njih 160.000 i čak 600 topova. Iako su u početku Nijemci bili zabrinuti za razvoj situacije, uskoro se pokazalo da za to nema previše potrebe, jer su između ostalog Francuzi odustali od spajanja s britanskim snagama. Bitka kod Monsa u Belgiji započela je 23. kolovoza 1914. godine, a već idućeg dana počelo je povlačenje Britanaca prema rijeci Marni. Britanske su snage usporile ulazak Nijemaca na francuski teritorij, ali ga nisu uspjele zaustaviti. Britanski je časopis Spiritualist samo godinu dana nakon nje, objavio potpuno suludu priču o anđelima koji su se došli boriti na strani Britanaca, a u kojoj je moguće vidjeti tendenciju da se britanskoj vojsci da “blagoslov” za ratovanje. Iako je ova priča potpuno izmišljena, neki od vojnika su navodno vidjeli na bojištu u toj bitci, ne anđele već fantomske konjanike koji nisu sudjelovali u borbi već su je samo promatrali. Ova viđenja se danas pripisuju halucinacijama vojnika koji su bili iscrpljeni dugim povlačenjima. Ratni veteran Kanađanin F. J. Newhouse spominje pak neke druge čudne događaje koji su se zbili u zoni ubijanja ili na takozvanoj ničijoj zemlji.
“Ludi eksperiment pomahnitalog znanstvenika”
Prema ovoj drugoj priči, navodi se da je “pomaknuti” njemački znanstvenik dr. Gottlieb Hochmuller proveo niz eksperimenata kako bi razvio novo oružje, s kojim će se “lagano uhvatili u koštac” s Britancima. Navodno je pronašao žrtvu u umobolnici koja je mrzila Britance pa mu je, nakon odobrenja od strane nadležnih tijela, uklonio mozak i prebacio ga u lubanju psa. Ova suluda tvrdnja značila bi da je lubanja psa dovoljno velika za ljudski mozak, kao i da je tehnologija s kojom je raspolagao, bila razvijenija od one današnje. Dakle, čista fantazija.
“Prve žrtve”
Među prvim žrtvama ovog “oružja” spominje se uz položaje britanskih snaga u bitci kod Monsa kapetan Yeskes i četiri suborca, koji su krenuli u izviđanje po ničijoj zemlji. Naravno, nisu se vratili, a kada su kasnije nađena njihova tijela na njima su bili vidljivi tragovi ugriza na vratu. Poslije se ispostavilo da nitko ne zna za tog navodno nestalog kapetana. No nakon toga priča kaže da je bilo i drugih sličnih slučajeva. Uz to navode se i stražari koji su, opet navodno, viđali pse koji su se kretali tamošnjom razdjelnicom između suprotstavljenih snaga.
Sa zrnom soli
Priča se pretvorila u legendu te je do sada preživjela, no o čemu je točno ovdje riječ. Vjerojatno je ova priča posljedica činjenice da su se ostavljeni psi počeli udruživati u čopore i da su onda poput vukova jeli mrtve ili teško ranjene vojnike na ničijoj zemlji. S obzirom na to da je to vrijeme kada su u Belgiji viđeni zadnji vukovi, nije nemoguće da su oni stajali iza napada. No takvih je problema na istočnoj bojišnici bilo daleko više što je posljedica veće urbanizacije i koncentracije stanovništva na Zapadu u odnosu na Istok. Oni koji su se bavili ovom tematikom kažu da je iza ovih napada mogao stajati Groenendael ili dugodlaki belgijski ovčar. U prilog psima ili vukovima koji bi se ovdje dolazili hraniti išao bi i podatak o tisućama mrtvih u ovoj bitci, a čija su tijela mogla privući gladne životinje.
Svaku od ovakvih ratnih priča treba ipak uzimati cum grano salis, u kojima se ponekada može pronaći pohranjena refleksija istine.
Piše: Sonja Kirchhoffer
