Možda najrealniji prikaz kako je izgledalo balzamiranje ili prije kako je moglo izgledati u egipatskim kućama mrtvih dao je finski književnik Mika Waltari u svom poznatom romanu “Sinuhe Egipćanin”. Godine 2016. u Sakkari je nađena jedna od podzemnih radionica za balzamiranje, a izvješće o tom otkriću objavljeno je nedavno u časopisu Nature. Zanima li vas što su arheolozi zaključili prema nalazima u toj podzemnoj radionici, zavirite u naš današnji članak.
Kako prevariti smrti?
Egipćani su balzamirali svoje mrtve kako bi njihove duše na neki način prevarile smrt i nastavile dalje živjeti u svom tijelu. Ovaj je proces pripreme tijela za novi život mogao potrajati i više od dva mjeseca. Naravno dužina i kompleksnost postupka ovisile su o pokojnikovom statusu koji je pak bio usko povezan s platežnom moći. Konkretna se “Kuća mrtvih” smjestila u blizini piramide Unas južno od Kaira. Ova je piramida pripadala posljednjem vladaru Pete dinastije Unasu, a jedna je od najmanjih iz razdoblja Starog kraljevstva. S obzirom na lokaciju očekivalo bi se na prvu da je riječ o starijoj radionici, no pokazalo se da tome nije bilo tako.
Mlađa radionica od očekivane
U pitanju je kompleksa radionica sastavljena od više prostorija za različitu namjenu u postupku pripreme tijela za život nakon smrti. Unutar tih prostorija nađeno je više od stotinu keramičkih posuda koje se datiraju u Kasni period drevnog Egipta i pripadaju 26. dinastiji koja je vladala od druge polovice 7. do druge polovice 6. stoljeća pr. Krista. Dakle riječ je o znatno mlađoj radionici od one koju bismo možda očekivali s obzirom na njezin smještaj. Arheolozi su ovdje uspjeli identificirali brojne sastojke koji su korišteni u postupku balzamiranja poput biljnih ulja, katrana, smole i životinjskih masti u keramičkim posudama.
Zanimljivo je da su brojni sastojci pronađeni u ovim posudama stigli iz udaljenih krajeva. Neki su ovdje došli s područja tropskog dijela Afrike, neki s područja jugoistočne Azije i drugih dijelova svijeta. Što znači da je iza funkcioniranja ovih radionica morao postojati složen sustav koji je trebao zadovoljiti njihove potrebe. To je značilo da je trebalo organizirati trgovačke rute s udaljenim krajevima, kao i da je bilo nužno osigurati uzgoj i transport bilja koje je uspijevalo na domaćem tlu. Ove su se biljke morale i pripremiti za upotrebu u radionicama što znači da je za njihovo djelovanje bilo nužno imati jako dobro organiziranu logistiku.
Iako su brojni sastojci identificirani, mnogi su ostali i nepoznati. Možda se pitate na koji su način znanstvenici otkrili što se u pojedinim posudama nalazilo. Oni su kemijski analizirali smolu koja se uhvatila po stjenkama ovih posuda i tako došli do rezultata. No na brojnim posudama su već bili ispisani sastojci, ali i upute za koji se dio tijela koristi određena mješavina, najčešće se među njima spominje glava kojoj se očito davalo više pozornosti u postupku balzamiranja. Među ovim uputama posebno mjesto zauzimaju one za pripremu lanenih zavoja. Iako su prethodne studije ukazale da su bitumen i pčelinji vosak korišteni za pripremu zavoja za balzamiranje, nijedna od tih tvari nije otkrivena u ovom kompleksu. Ove posude nisu ni u jednom slučaju sadržavale samo jedan sastojak već više njih. Neki su od nađenih sastojaka su imali ulogu uklanjanja neugodnih miris mrtvih tijela i omekšavanja kože.
Antibakterijska sredstva koristili iako nisu znali za bakterije
Arheolozi su ostali iznenađeni kemijskim znanjem koje su posjedovali drevni balzameri. Oni su koristili tvari koje imaju antibakterijska svojstva u pripremi tijela, a da u osnovi nisu ni znali za bakterije u punom smislu te riječi.
Hipoteze koje traže potvrdu
Lokacija ove radionice na nekropoli drevnog grada Memfisa kao i njen položaj u blizini jedne od piramida sugeriraju da ona najvjerojatnije nije bila namijenjena bilo kome. Može se pretpostaviti i da je interijer ove radionice bio znatno bogatiji nego što je slučaj s ovakvim objektima namijenjenim običnom puku. No je li tome tako uistinu nitko za sada ne zna jer bi takve hipoteze trebalo provjeriti kroz komparativan materija koji za sada nedostaje.
Želite li dobiti prilično dobar uvid u načine funkcioniranja ovih tzv. Kuća mrtvih zavirite u knjigu Mike Waltarija koja oslikava ne samo mumificiranje uglednika već i onih malenih ljudi koje je zauvijek “progutala” povijest.
Piše: Sonja Kirchhoffer
