Gluh, vječno namrgođen, neiskusan sa ženama, gotovo patološki povučen – to je slika koju danas imamo o Ludwigu van Beethovenu (1770. – 1827.). Portreti, koji ga prikazuju s razbarušenom kosom i strogim pogledom, također su doprinijeli stvaranju mita o hladnom, nedostupnom, duboko nesretnom geniju. Bilješke njegovih suvremenika nam, međutim, pružaju jednu drugačiju, ljudskiju i znatno topliju sliku velikog glazbenika. Za vas smo odabrali dvije anegdote, koje svjedoče o Beethovenovom smislu za humor:
Prijatelju, malo si umišljen!
Premda se nisu slagali u političkim nazorima, Beethoven i Goethe imali su visoko mišljenje jedan o drugom. Jednom prigodom, najveći njemački književnik se pridružio najvećem njemačkom skladatelju tijekom njegove redovite jutarnje šetnje parkom.
Dok su hodali i lamentirali o umjetnosti, mimoilazili su se s prolaznicima, a Goethe se, teatralno uzdahnuvši, požalio kako mu smeta to što mu se namjernici stalno klanjaju i skidaju šešire u znak pretjeranog poštovanja.
Kad je Goethe prvi put izrekao tu opasku, Beethoven je samo kimnuo glavom. Kad ju je ponovio, namrštio je obrve, a kad je treći put počeo brbljati o tome kako je teško biti slavni genij, potapšao je prijatelja po ramenu te ga upitao: “Dopuštaš li mogućnost da se, barem malo, klanjaju i meni?”
Prokleti slonovi!
Jednom prilikom, skladatelj je bio pozvan u Bečki konzervatorij kako bi poslušao i procijenio svirku jednoga mladog pijanista. “On je mladić koji obećava, maestro, uvjeren sam da ćete biti vrlo zadovoljni!”, rekao mu je prije svirke vremešni djelatnik te ustanove.
Momak je, pompozno se naklonivši, sjeo za klavir, a Beethoven je tijekom čitave njegove svirke sjedio mirno, kao da je zaleđen. Kad je došlo vrijeme da izrekne “presudu”, počešao se po bradi te izgovorio kriptične riječi: “Da, bio sam u pravu kad sam govorio da su slonovi iznimno štetne životinje”.
Zbunjeni njegovom opaskom, prisutni su zatražili pojašnjenje. Dobili su ga: “Pa, dragi moji, od slonove kosti se izrađuju klavirske tipke!”
Piše: Lucija Kapural
