Kroz povijest, nije manjkalo monstruma koji su zlorabili svoju moć na najgore zamislive načine. No, malo je njih koji su to činili na toliko bizarne načine kao Kaligula (12. – 41). Pravim imenom Gaius Caesar Germanicus, na rimski tron sjeda u dobi od dvadeset četiri godine, naslijedivši cara Tiberija. Nadimak pod kojim ga povijest pamti dolazi od umanjenice za riječ caliga, što se odnosi na rimsku vojničku čizmu izrađenu od gusto posloženih traka kože. Dobio ga je kao trogodišnjak, kad su ga u očevom vojnom logoru oblačili u minijaturno vojno odijelo. Isprva, podanici su obožavali mladog vladara. A onda, otprilike pola godine nakon što je preuzeo kormilo najmoćnijeg carstva starog svijeta, okrenuo se za 180 stupnjeva. Tome je, prema nekim izvorima, kumovala tajanstvena bolest od koje se jedva oporavio. Je li uistinu imao neku vrstu nervnog sloma ili je jednostavno njegova zbiljska priroda izišla na vidjelo, teško je zaključiti. Anegodote o možda najgrotesknijoj carskoj figuri potrebno je, međutim, uzeti s dozom skepse – toliko su brojne i maštovite da se po svoj prilici radi o pretjerivanju. Evo nekoliko primjera!
1. Jedna od najzabavnijih anegdota tiče se njegova nerealiziranog pohoda na Britaniju. Otok je odlučio pokoriti 39. godine. S dvije stotine tisuća vojnika, stigao na je obalu sjeverne Galije no, umjesto da nastavi pohod, naredio je legijama da skupljaju školjke na obali, kao “plijen iz mora” otet bogu Neptunu. Je li to učinio zato što je bio lud? Ili su, kao što neki povjesničari sugeriraju, “školjke” bile eufemizam za vagine? Prema toj teoriji, vojnici su predano “skupljali” prostitutke po javnim kućama!
2. Na početku vladavine, amnestirao je sve one koji su osuđeni pod Tiberijem, ali je ubrzo zapao u neprijateljske odnose sa senatom jer se, u stilu helenističkih kraljeva, počeo ponašati kao bog. Smatrajući se reinkarnacijom Jupitera, sagradio je hram posvećen samome sebi, na čijem se otvaranju pojavio obučen poput božanstva.
3. Hirovit koliko i okrutan, jednom je, tijekom stanke u gladijatorskim borbama, naredio da se poveća skupina gledatelja baci divljim zvijerima u arenu. Bilo mu je, naime, dosadno a “potrošio” je čitavu “zalihu” zarobljenika koji su se borili na život i smrt za zabavu masa.
4. Raskalašeni car imao je mnoštvo ljubavnica, a u postelji im je redovito šaputao kako će izgubiti svoje lijepe glave ako on tako odluči. Poznate su i priče o njegovoj incestuoznoj vezi s čak tri sestre, koje je čak i prostituirao. Kako bi skupio novac, navodno je u jednom krilu carske palače otvorio javnu kuću. Jednu od sestara, Druzilu, na koncu je oženio, a njegova ludost je potpuno izbila na površinu kad je, nakon njene smrti, naredne tjedne proglasio razdobljem javnog žalovanja te podanicima zabranio – smijeh!
5. Zeusov kip, izrađen od slonove kosti, ebanovine i zlata te postavljen 456. godine prije Krista u netom završeniom hramu u Olimpiji, jedno je od sedam antičkih svjetskih čuda. Izradio ga je Fidija, jedan od najvećih kipara svih vremena, a nadahnuće je dobio u Homerovoj “Ilijadi”. Prema rimskom povjesničaru Svetoniju, Kaligula je naredio da se najveličanstvenijim kipovima božanstava skinu glave i zamijene njegovom. Kad su se radnici popeli na skele da bi izvršili carevu zapovijed, iz Fidijina kipa se navodno začuo smijeh, pa su ovi pobjegli glavom bez obzira. To je shvaćeno kao nagovještaj careve smrti, koja se doista dogodila iduće godine.
6. Četveronožni ljubimac zloglasnog cara, Incitat, bio je možda najrazmaženiji konj svih vremena. Kaligula, koji je vlastite senatore tamanio kao muhe, držao ga je u mramornoj staji, prekrivenog purpurnim plaštom – simbolom aristokracije – i ukrašenog ogrlicom od dragoga kamenja. Sretni neparnoprstaš hranio se delicijama, iz korita od slonovače, a Kaligula ga je na vrhuncu ludila dao proglasiti rimskim građaninom. Namjeravao ga je imenovati i konzulom, ali su ga pretorijanci ubili prije nego što je uspio realizirati tu ideju. Dan nakon što je tiraninu prerezan grkljan, senat je, bez njegova osobitog oduševljenja, carem proglasio Kaligulinog strica, pedesetogodišnjeg Klaudija.
Piše: Lucija Kapural
