“Sotona je došao do mene! Sotona mi je rekao: ‘Služi me’! Priznajem sve, samo prestanite… Tamo su bila i dva štakora, jedan crven, drugi crn. Sve ću vam reći”, vrištala je ropkinja Tituba gušeći se u suzama pod silovitim udarcima remena svoga gazde, svećenika puritanca Sammuela Parrisa. Nemilice ju je “božji čovjek” mlatio u dvorištu, ne prestajući iako se haljina nesretnice s Barbadosa natopila krvlju. Bio je izvan sebe od bijesa i nije namjeravao stati sve dok ne dobije odgovor na pitanje tko je začarao njegovu kćer, nećakinju i nekoliko seoskih djevojaka, pa makar to bila i laž.
Naime, tog su kobnog siječnja 1692. godine dvanaestogodišnja Abigail Williams i desetogodišnja Betty Parris u Salemu počele proživljavati “pakao” čiji je plamen uskoro nagrizao i gutao svaku kuću ovoga kolonijalnog gradića u Massachusettsu. Dan i noć jecale bi i urlale u agoniji radi teških bolova, mahnito bacajući stvari oko sebe pa gubeći svijest. San se činio kao java, a java kao san dok štipali su ih duhovi i plašile ih prikaze. Ma nema tog zla koje se nije ukazalo pred njihovim nevinim okicama, a mlade sestrične nisu bile jedine koje je zadesila zla kob. Poput kakve kuge, nevidljiva pošast proširila se i na ostale djevojke koje su se “igrale sa sudbinom” uz pomoć Titubine vještine da im zagleda u budućnost i otkrije koji će mladić osvojiti njihovo srce. No, umjesto prvih poljubaca na obali Atlantskog oceana, život im je dovijeka obilježio vonj smrti i prizori nedužnih ljudi koji su izdahnuli s omčom oko vrata, obješeni poput živina pred razjarenom svjetinom.
Vještice s margine društva
Zbog ovog, najblaže rečeno, bizarnog pravosudnog skandala, život je te mračne godine izgubilo 25 ljudi, jedan je jadni starac nasmrt zgnječen teškim kamenjem tijekom iznude priznanja, a petoro je nesretnika skončalo u zatvoru strepeći čeka li ih sloboda ili smrt.
Drama koja se pretvorila u tragediju započela je onog trenutka kad seoski liječnik nije uspio imenovati bolest pomahnitalih djevojčica, no nije napustio svećenikovu kuću bez “stručne” dijagnoze. Nesretne Abigail i Betty, “logično”, zaposjeo je sam vrag, što je direktna posljedica vještičjih čini. Djevojčice su se bespogovorno složile s ovom tvrdnjom pa na nagovor svećenika Parrisa, kojeg je dio Salema htio svrgnuti zbog strogih puritanskih stavova, krenule upirati prstom u “vještice” koje su skrivile njihovu patnju. Prva je, dakako, bila Tituba, a iduće beskućnica Sarah Good pa starija udovica Sarah Osborne, sve redom žene tužnih sudbina s margine društva. Bez ikakvih konkretnih dokaza, nesretnice su žurno uhićene i dovedene na sud gdje se cirkus odvijao pred očima preneražene publike. Ropkinja je tvrdila kako nije jedina koja se pokorila vragu, već se crnom magijom bave i druge žene, a namjerno ili ne, njezino “priznanje” stvorilo je do tada neviđenu masovnu histeriju tijekom koje je za đavolja posla optuženo staro i mlado, muško i žensko, psi pa čak i rajčice!
Promiskuitetna je obješena prva
Uz potpuni podbačaj pravde, tijekom suđenja gdje se u nedostatku racionalnih argumenata do “istine” dolazilo oslanjanjem na snove i ukazanja, seoskim tračevima, nagovaranjem na priznanje i bizarnim testiranjima, prva je na smrt osuđena Bridget Bishop, žena čije se ponašanje nije uklapalo u puritanske norme. Udavala se tri puta, bila je čest gost u krčmama i neprikladno se odijevala. Susjedi su svjedočili kako se Bridget svađala sa svojim mužem te su je na ulici mnogo puta gledali izgrebanu i neurednu. Kako odgovaranje muškarcu i neposluh nimalo ne priliče jednoj uzornoj katolkinji, bogobojazno selo nije imalo milosti za zlostavljanu ženu pa su se zajedničkim snagama okomili na nju i odlučili je uništiti. Kao dokaz za njeno “vještičarenje”, svjedoci su tvrdili da je njezin duh tijekom noći napao susjeda Johna Gedneyja, nakon što joj je rekao da pripazi na svoje svinje i kokoši koje upadaju na njegovu zemlju. No, bilo je tu i gorih grijeha. Drugi je svjedok neuklopljenu Bishop optužio za smrt svog sina.
“Prije 14 godina, jednog dana gospodnjeg, Samuel Gray legao je u postelju i nakon što je neko vrijeme spavao, probudio se i podigao pogled. Kuća je odjednom svijetlila kao da je cijela ispunjena svijećama. Žena je stajala između kolijevke i bočne strane kreveta, a dijete je vrisnulo kao da ga je nešto stravično povrijedilo. Ona je nestala, a dijete više nikad isto bilo nije. Preminulo je nakon samo nekoliko mjeseci tuge”, zapis je iskaza dotičnog seljana. Potom se javila Susannah Sheldon, jedna od “začaranih” djevojaka te posvjedočila da je vidjela duh dječaka blizanaca Thomasa Greena, koji joj je rekao da ih je Bishop začarala na smrt, pa čak i ubila četiri žene, šapnuvši joj na uho imena dvije. I bračni par Shuttuck sjetio se svoje epizode s Bishop, kad ih je zamolila da oboje maleni komad čipke, koji nije imao čemu drugome služiti osim za pravljenje vudu lutke. Supružnici Bly su pak otkrili da im je prodala začaranu svinju. Svima je bila jasno da s ovom ženom nešto nije valjalo, a povrh svega, tijekom pregleda njezina tijela pronađena je i bradavica, “očit dokaz” da je Bridget doista vještica. Vjerniku dosta. Nakon ponižavajućeg i suludog suđenja 8. lipnja 1962. ocrnjena žena poslana je u smrt.
Sotona zaposjeda i nevine
No, suđenja su ubrzo postala vrlo frustrirajuća za dio mještana u ovoj koloniji koju je krajem 17. stoljeća zadesila nestašica hrane i izbjeglice u potrazi za utočištem od rata koji je engleski kralj William proglasio Francuskoj u američkim kolonijama. Također, i prije samog lova na vještice, uvidjele su se sve veće ekonomske razlike između poljoprivrednog stanovništva i bogatijih trgovaca, tj. istoka i zapada Salema, gdje je puritanski način života došao u sukob sa slobodnijim kapitalističkim stilom koji je jačao među bogatijim stanovnicima, objasnio je Benjamin C. Ray, autor knjige “Satan and Salem: The Witch-Hunt Crisis of 1692”. Unatoč novonastalom kaosu, kod nekolicine stanovnika probudio se zdrav razum pa je dio lokalnih moćnika postavio pitanje oslanja li se sud previše na spektralne dokaze i puka svjedočanstva o navodnim sablasnim prikazama i duhovima vještica. No, ludilo je ipak pobijedilo logiku. “Svi su vjerovali da postoje duhovi koji to mogu učiniti. To nije bilo sporno. Ono što je bilo sporno jest može li Đavao kroz nevine osobe činiti zlo drugima”, pojasnila je Margo Burns, povjesničarka iz New Hampshirea specijalizirana za suđenja vješticama u Salemu.
U Salemu to je, nažalost, bilo moguće. Ne samo moguće, već i “potkrijepljeno čvrstim dokazima”. Trudna prosjakinja Sarah Good, koja je zajedno sa suprugom tijekom života upala u brojne svađe s ostalim seljanima, obješena je nedugo nakon Bishop. Nekoliko začaranih djevojčica potvrdilo je kako ih je napao njezin duh, a da je Sotonina služavka svjedočila je i Tituba. Nekoliko “vjerodostojnih” svjedoka spomenulo je kako je jezičava prosjakinja sudjelovala na šumskim okupljanjima vještica, a neki su je čak vidjeli da leti selom na metli. U rano jutro 19. srpnja Good je u blaženom stanju s još nekoliko žena odvedena na javno smaknuće.
Začarana djevojka dobila batine
Iz dana u dan, optužbe su bivale sve bizarnije, a Salemom je kolala aroma tjeskobe pomiješane s ljutnjom na bližnje svoje. Svi su se pitali samo jedno – tko je idući. Vješanje zbog zavisti, osvete, čiste zlobe ili želje za susjedovom parcelom razbjesnili su Johna Proctora, uspješnog farmera na čijem je imanju radila najstarija od začaranih djevojaka, Mary Warren. Proctor nije povjerovao u priče djevojaka i popratni teatar pa je dvadesetogodišnju služavku istukao u vrtu i rekao joj da se počne ponašati primjereno. Njezini napadaji prestali su iznenada, a potom je zalijepila poruku na vrata lokalne kuće za sastanke tražeći molitve zahvale za ovakav razvoj događaja. Idućeg dana Warren je pozvana na razgovor s članovima sudskog vijeća, kojima je priznala da su “napaćene varale”, što je protumačeno da su djevojke zapravo lagale. No, samo nekoliko dana kasnije, kada je Proctor otišao na put, njezini misteriozni napadaji naglo su se vratili, kao i ona sama na klupu među “napaćene” svjedokinje, nakon čega se na popisu optuženih odjednom pronašla i farmerova trudna žena Elizabeth, a nedugo nakon nje i sam Proctor. Djevojke su tada, gle čuda, otkrile da ih je mučio i njegov zao duh i opetovano ih posjećivao. Viđale su ga čak i u samoj sudnici, nekad i u krilu jednog od sudaca, što bi im ulilo toliki strah da bi kolektivno briznule u histeričan plač.
Arthur Miller, autor poznate drame “The Crucible” iz 1953., unio je novu dimenziju u zakulisne igre Salema. Uvjeren je kako su Proctor i svećenikova nećakinja Abigail bili ljubavnici dok je ova svojevremeno radila na njegovu imanju, a njezina ga je ljubomora i mržnja prema Elizabeth dovela pred lice pravde. No, većina povjesničara smatra da je takva afera naprosto nemoguća jer je u vrijeme suđenja Proctor imao 60 godina, a Abigail Williams 11, navodeći da se uopće nisu ni poznavali prije suđenja. Kako god, ugledan i u selu utjecajan farmer postao je prvi muškarac optužen za vještičarenje u Salemu, a dok je sa ženom i troje djece čekao presudu u bostonskom zatvoru, mnogi su mještani potpisali peticiju kojom se traži njihovo puštanje na slobodu. No, nisu imali sreće.
Vezani dok nos ne prokrvari
Iako je Proctora fizički pregledalo sedam muškaraca i niti jedan nije pronašao nikakvo vještičje obilježje, protiv njega se na sudu, osim djevojaka, okrenulo nekoliko mještana s kojima se potukao. Proctor je znao da ga čeka sigurna smrt ako se suđenje ne premjesti iz Salema, pa je u pismu svećenicima iz Bostona opisao okrutne metode mučenja zarobljenika, posebice njegova sina Williama, tvrdeći da su svi optuženi nevine žrtve seoske histerije.
“Tjeraju nas da priznamo ono što nismo činili. Dvojicu mladića zavezali su za vrat i pete, dok im krv nije bila spremna izići kroz nos. Mome sinu učinili su isto, i tako ga zavezanog držaše 24 sata, dok mu se jedan od njih nije smilovao i odvezao užad. Ako mi se ne može odobriti da imamo suđenja u Bostonu, ponizno vas molimo da se potrudite da se ti suci promijene, u nadi da ćete tako spasiti prolijevanje naše nevine krvi”, zavapio je, no prekasno. I njegov je život okončan vješanjem, tmurnog 19. kolovoza 1692., zajedno s trima muškarcima i jednom ženom, dok je sud ipak pokazao “milost” njegovoj trudnoj supruzi, kojoj je omča odgođena do dana nakon poroda.
Sudac priznao pogrešku
Mjeseci su prolazili, a u Salemu se više nisu vješali samo ljudi koji su godinama predmet poruge. Salem je odjednom počeo oplakivati svoje žrtve, tužno gledajući njihove posljednje izdisaje. Sama suđenja prestala su 1693., a do kolektivnog “otrežnjenja” došlo je tek nekoliko godina kasnije, kad je glavni sudac u procesu javno priznao da je, eto, ipak malko pogriješio. Kažnjen je samo danom posta i “duhovnom potragom”.
Kakve su kazne dobile začarane djevojke, teško je reći. Iako se većina na koncu udala, zanimljivo je da se Abigail Williams još od lipnja 1962. više ne spominje niti u jednom sudskom spisu. Moguće je da ju je njezin ujak, svećenik Samuel Parris, poslao na neko sigurnije mjesto, baš kao što je poslao svoju kćer, ali za to nema konkretnih dokaza. Marilynne Roach, autorica knjige “The Salem Witch Trials: A Day by Day Chronicle of a Community Under Siege”, navodi da Williams nije dočekala ni 17. godinu, dok je sestrična Betty Parris nastavila sa životomom i podigla petero djece u Sudburyju. Nije poznato ni što se točno dogodilo s Mary Warren. Knjiga velečasnog Johna Halea “A Modest Inquiry Into the Nature of Witchcraft”, napisana 1697., spominje anonimnu oboljelu djevojku koja je patila od “đavoljih manifestacija” sve do smrti, ostarivši bez muža i potomstva.
Iako su suđenja proglašena nezakonitima 1702., devet godina kasnije donesen je zakon kojim su vraćena prava i dobro ime optuženih te je odobreno 600 funti naknade njihovim nasljednicima. Službena isprika države Massachusetts obiteljima žrtava progona stigla je tek 1957.
Za sve je kriva raž
Ni dan danas povjesničarima nije jasno što je točan uzrok ove pogubne masovne histerije. Ako se eliminira opcija da ljudska zloba nema granica, baš kao ni svemir, preostaju fiziološke teorije koje povod kolektivnom ludilu vide u trovanju gljivicama i nedijagnosticiranom encefalitisu. Linnda R. Caporael, profesorica na Odsjeku za znanosti i tehnologije na Politehničkom institutu Rensselaer, tvrdi da su djevojke patile od konvulzivnog ergotizma, stanja uzrokovana gljivicom ergotom, pronađenom u raži i drugim žitaricama. Ona proizvodi halucinogene učinke kod oboljelih, slično LSD-u, te može uzrokovati da žrtve pate od vrtoglavica, osjećaja puzanja na koži, stalnog škakljanja, glavobolja, halucinacija i kontrakcija mišića. Raž je, dodaje Caporael, bila najzastupljenija žitarica koja se uzgajala na tom području, a vlažna klima i dugo razdoblje skladištenja mogli su dovesti do zaraze ergotom.
Kako bilo, obješenim “vješticama” i “vješcima” to ne znači ništa. Čini se da stari, mnogima omiljeni biblijski citat “blago onom tko vjeruje, a ne vidi” doista ne treba ozbiljno shvaćati na sudu. Kao ni bilo gdje drugdje.
Piše: Doris Vučić
