Zbog svoga položaja, Sicilija je oduvijek bila meta osvajača, što je rezultiralo zatvorenim, tradicionalnim društvom. Otočani su naučili rješavati probleme bez miješanja državnog aparata, a čast i obitelj postale su najvažnije poluge društvenog života. Ondje, gdje je osvećivanje (vendetta) predstavljalo moralnu dužnost, rođena je tajnovita kriminalna organizacija Cosa nostra (“Naša stvar”), koja se s vremenom uvukla u sve pore života.
Kad je Italija 1860. pripojila Siciliju, došlo je do preraspodjele zemlje. Mrvljenjem posjeda, stvorila se povećana potreba za ljudima koji bi tu zemlju štitili od upada razbojnika. Kako nije bilo jake središnje vlasti, mjesne elite počele su stvarati oružane skupine, koje su imale zadaću loviti razbojnike. Pripadnici tih privatnih vojski pružali su zaštitu zemljoposjednicima, a ako im ovi nisu mogli isplatiti cifru koja se stalno povećavala, okretali su se protiv njih. Moć tih organizacija s vremenom je toliko narasla da su nadzirale sav ekonomski i kulturni život otoka. Mafijaške “obitelji” na Siciliji imale su čvrstu hijerarhijsku strukturu, od vojnika na dnu do šefa svih šefova (capo di tutti capi) na vrhu. Članom Cosa nostre mogli su postati samo muškarci kojima nitko u obitelji nije bio predstavnik vlasti, primjerice policajac ili sudac, a inicijacija je u pravilu zahtijevala da kandidat počini ubojstvo.
Kad je značajan broj talijanskih imigranata stigao u Ameriku, Cosa nostra počela je cvjetati i u Novome svijetu, zadržavajući stroga pravila i hijerarhiju. Zarada od krijumčarenja alkohola tijekom prohibicije osigurala je mafiji golem kapital, a prste je imala u svim sferama kriminala, od reketarenja preko preprodaje droge i oružja do kockanja i prostitucije. Početkom dvadesetog stoljeća, američki su policajci u bačvama, sanducima i vrećama pronalazili trupla s jezicima razrezanim na pola. Bilo je očito da su žrtve progovorile te time prekršile zakon šutnje, tzv. omertu.
Piše: Lucija Kapural
