Junaci koje je povijest zaboravila

Povijest pamti tisuće i tisuće izuzetnih pojedinaca, koji su se istaknuli svojim junaštvom, talentima i ljudskošću. Postoje, međutim, i istinski velikani koje je, iz raznoraznih razloga, tijekom stoljeća obavio veo zaborava. Kako bismo ispravili makar djelić te povijesne nepravde, donosimo priču o velikanima čija vam imena možda nisu poznata!

Percy Julian

Amerikanac Percy Julian (1899. – 1975.), pionir sinteze biljnih lijekova, jedan je od neopjevanih junaka crnačke prošlosti. Bez njegovog rada ne bi bilo kortikosteroida, pilula za kontracepciju niti farmaceutske industrije kakvu danas poznajemo. Unatoč činjenici da su njegovi revolucionarni lijekovi pomogli milijunima ljudi, uključujući vojnike kojima su spasili živote tijekom Drugoga svjetskog rata, Julian se veći dio života suočavao s predrasudama okoline, bacanjem klipova pod noge pa i prijetnjama smrću. Njegov krimen je, pogađate, bila “pogrešna” boja kože. Premda su ga čak i bližnji obeshrabrivali u nastojanju da ostvari svoj san, bojeći se da za njega neće biti posla u polju kojim su vladali bijelci, uporni mladić upisao je studij kemije na prestižnom Harvardu. Kao jedan od najboljih studenata u generaciji, postao je miljenik manjeg dijela progresivnih profesora, no većina njih gledala ga je poprijeko. “Obeshrabrite svog jarko obojenog momka” bile su riječi koje su “dobronamjerno” dobačene na fakultetskom hodniku jednom od njegovih mentora. Momak se, međutim, nije dao obeshrabriti. Kad je, nakon magisterija, shvatio da će željeni posao asistenta na faksu dobiti manje talentiran no svjetloputiji kolega, preselio se u Beč, gdje je – kao jedan od prvih Afroamerikanaca u povijesti – uspio steći titulu doktora kemije. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća, s istraživačkim partnerom i prijateljem Josephom Pickelom uspjeo je sintetizirati fizostigmin. Riječ je o alkaloidu iz biljke Physostigma venenosum koji će kasnije nači široku primjenu u liječenju glaukoma te niza autoimunih bolesti. Bio je to golem podvig: sir Robert Robinson, jedan od najcjenjenijih kemičara tog doba, na tome je godinama neuspješno radio. Zahvaljujući ovom uspjehu, alma mater Harvard poziva ga da se vrati u domovinu i preuzme profesorsko mjesto. Sreća nije bila dugog vijeka. Ljubomorni kolege plasirali su priču – po svoj prilici lažnu – da se upustio u aferu sa suprugom svoga laboratorijskog pomoćnika, nakon čega je bio prisiljen dati ostavku. Nastavio se boriti, radeći kao asistent ili gostujući profesor na brojnim sveučilištima te kao voditelj istraživačkog odjela u prehrambenoj industriji, a do kraja života prijavio je gotovo 150 kemijskih patenata. Jedan od njih bila je tzv. “grahova juha”, vatrogasno sredstvo koje je spasilo mnoge živote. Uz to je smislio metode za sintezu testosterona i progesterona, kao i pristupačan način za proizvodnju steroidnog kortizona, lijeka za reumatoidni artritis.

Mary Anning

Suvremenici su je šikanirali a povijest zaboravila. Njeno ime je Mary Anning (1799. – 1847.), a oni upućeni smatraju je pionirkom paleontologije. Siromašna, bez formalnog obrazovanja te, što je najgore, žena, veći dio života doživljavala je podsmijehe “stručnjaka” koji se, međutim, nisu libili njena otkrića proturiti kao svoja. Odrasla je u Lyme Regisu, slikovitu obalnom gradiću u engleskom okrugu Dorset, bogatom fosilnim ostacima. Otac joj je umro kad je imala jedanaest godina, nakon čega je preuzela njegov posao, skupljanje i prodaju fosila. U tome je ubrzo pronašla životnu strast. S nepunih dvanaest, u stijeni na obali pronašla je kostur golema stvorenja s nizom oštrih zuba. Bio je to prvi ihtiosaur ikad otkriven. Više se nije zaustavljala: čak i za najobilnijih pljuskova strugala je stijene, umotana u pohabani ogrtač. Trud se isplatio: otkrila je niz novih vrsta, uključujući plesiosaura, dugovratu morsku neman iz razdoblja krede, te pterodaktila, izumrla letećeg gmaza, a prepoznala je i opisala fosilizirani izmet dinosaura. Uz to je usvajala teoretsko znanje. Doslovce je gutala članke o geologiji i paleontologiji, znanostima koje su u to vrijeme još bile u povojima, nadopisujući vlastite komentare i crtajući dijagrame. Kako je bila pogrešnog spola, nije uspijevala dobiti lovu za nastavak školovanja, premda je znala više od većine obrazovane gospode koja je kupovala njene fosile. Ovi bi ljubazno saslušali djevojčina promišljanja, a potom dali naziv vrsti koju je ona pronašla te stekli slavu pisanjem o “svome” pronalasku. Otkrića ove iznimne žene zauvijek su promijenila shvaćanje prapovijesnog svijeta te su ohrabrila znanstvenike da razmotre način na koji je život došao iz vode na kopno i evoluirao.

Vasilij Arkhipov

Na listi nepravedno zaboravljenih nalazi se i ime junaka Kubanske raketne krize, čovjeka koji je oglušivanjem o naredbu nadređenih po svoj prilici spriječio – Treći svjetski rat! Njegovo ime je Vasilij Arkhipov (1926. – 1998.), a odigrao je presudnu ulogu 27. listopada 1962. godine, o kojem će se kasnije pričati kao o “najopasnijem danu u povijesti”. Najveća kriza Hladnog rata počela je nekoliko dana ranije, 14. listopada, kad je američki avion za izviđanje snimio prve fotografije sovjetskih raketnih baza na Kubi. Rakete su bile tipa SS-4, naoružane nuklearnom bojnom glavom. Imale su domet od preko dvije tisuće kilometara; drugim riječima, lako su mogle doseći velik dio teritorija SAD-a. Činjenica da su ciljeve mogle pogoditi u vrlo kratkom roku Sovjetima je dala stratešku prednost, jer su sada mogli napasti Ameriku brže nego što je ova mogla uzvratiti napad. Tadašnji američki predsjednik Kennedy objavio je otkriće te nametnuo blokadu Castrove Kube, uz prijetnju invazijom. Punih trinaest dana, svijet se nalazio na rubu nuklearnog rata. Tada je na scenu stupio Arkhipov. Toga 27. listopada, kod obala Kube našlo se nekoliko američkih vojnih brodova, kao i sovjetska nuklearna podmornica B-59 s druge strane. Premda je potonja bila u međunarodnim vodama, američka plovila počela su pripremati projektile, kako bi je natjerala da iziđe na površinu i identificira se. Posada podmornice, na kojoj je Arkhipov bio zamjenik zapovjednika, danima nije imala radio-kontakta s vanjskim svijetom; štoviše, nije imala pojma je li rat uopće počeo. Na osnovu potmulih detonacija koje su njegovi ljudi čuli u daljini, zapovjednik Valentin Savitsky zaključio je da jest. Namjeravao je ispaliti nuklearni projektil na američke brodove, za što je trebao autorizaciju još dvojice ljudi – političkog komesara Ivana Maslenikova i zamjenika Arkhipova. Potonji je rezolutno odbio dati suglasnost za tu akciju, tvrdeći da je ne mogu provesti u djelo bez nedvosmislenih saznanja o tome što se događa na površini. Ka koncu je, tvrdoglavo ostajući pri svome, uspio nagovoriti kapetana da izrone na površinu i kontaktiraju Moskvu. Zahvaljujući njegovoj hladnoj glavi, Sovjeti su pristali na povlačenje raketa s Kube, a vođe SAD-a obećali su kako da neće izvršiti invaziju te komunističke države, a uz to su pristali na povlačenje svojih balističkih raketa iz Turske, usmjerenih na SSSR.

Piše: Lucija Kapural

Komentari