Nevjerojatna mašta prirode možda najviše dolazi do izražaja kad su u pitanju biljke. Procjenjuje se da postoji više od pola milijuna vrsta, a među njima ćemo pronaći primjerke svih zamislivih boja, mirisa i oblika. Da bez njih ne bi bilo života, svjedoči podatak kako prašume Amazonije proizvedu čak četrdeset posto kisika u svijetu. Flora, međutim, nije samo korisna, nego i puna tajni. Donosimo listu najneobičnijih botaničkih otkrića svih vremena!
Mandragora officinarum, 1753.
Premda je njen znanstveni opis tek 1753. godine dao znameniti švedski prirodoslovac Carl von Linné, utemeljitelj botaničke terminologije, sistematike i nomenklature, mandragora je jedna od najstarijih biljaka kojima su se pripisivale čarobne moći. Budući da njen korijen izgleda poput nagog čovjeka, drevni Egipćani smatrali su je simbolom ljubavi, poklonom vrhovnog boga Ra. U antičkoj Grčkoj, nazivala se Kirkinom biljkom i koristila kao talisman, a Pitagora joj je, zbog specifična oblika, nadjenuo ime “anthropomorphon” (“u čovjeka pretvorena biljka”). Rimljani su je, svjesni činjenice da njen korijen djeluje narkotično, upotrebljavali kao sredstvo za uspavljivanje pri kirurškim zahvatima. U srednjem vijeku bilo je rašireno praznovjerje da nastaje iz sjemena obješenog čovjeka, te da vrišti kad je se čupa. U petnaestom stoljeću, od nje se pripremala pomada za koju se vjerovalo da vješticama omogućuje letenje. Shakespeare je spominje u djelima “Romeo i Julija” i “Kleopatra”, a našla se i u naslovu satirične drame renesansnog mislioca Niccola Machiavellija. U vrijeme kad joj je Linné nadjenuo ime Mandragora officinarum, neuki puk diljem Europe vjerovao je da ova biljka vraća dvostruko od onoga što primi: dva zlatnika za jedan, dvije zdjelice žita za jednu… Biljka iz porodice pomoćnica s duguljastim listovima, zelenkastobijelim cvjetovima i žutim krajevima raste i kod nas, isklljučivo u Konavoskim brdima, a nazivaju je i bunovina. Ime je više nego prikladno znamo li da sadrži otrovni alkaloid mandragorin, koji djeluje slično atropinu.
Dionaea muscipula, 1759.
Porodica biljki mesožderki broji preko šest stotina vrsta. Zajedničko im je to što rastu na područjima siromašnim nitratima, zbog čega su evolucijski razvile novi način da se domognu nužnih minerala – hvatajući insekte i sitne životinjice. Nakon što su kolonizirale širok spektar staništa, svaka vrsta se prilagodila uvjetima okoliša i određenim načinima hvatanja plijena. Pinguicula, primjerice, to čini na podmukli način: sirotu muhu ili skakavca namami zavodljivim cvjetovima ljubičaste boje i slatkog mirisa, a kad joj plijen pristupi, zarobi ga svojim ljepljivim listovima. Modus operandi Heliamphore još je okrutniji: u svojim cjevastim listovima prikuplja vodu, u kojoj potom utapa zlosretne kukce. Dionaea muscipula, poznatija kao Venerina muholovka, plijen pak lovi pomoću “čeljusti” koje se zatvaraju u djeliću sekunde, a ovaj mehanizam je toliko razvijen da može razlikovati žive organizme od stimulansa kao što su kapljice kiše (u protivnom, non-stop bi se otvarala i zatvarala). Vrstu je 1759. na području Sjeverne Karoline otkrio britanski kolonijalni guverner Arthur Dobbs, koji ju je opisao kao “najveće čudo u svijetu flore”. Znanstveno ime joj je 1768. godine dao botaničar John Ellis.
Dracaena cinnabari, 1835.
Stablo Dracaena cinnaberi može se naći samo na Sokotri, otoku u Arapskom moru. Poznato je i kao “drvo zmajeve krvi” ili “vražje krvavo drvo”, zbog crvene smole koju obilno izlučuje. U davnoj prošlosti, ova ljepljiva smjesa koristila se u alkemiji i čarobnjačkim obredima, a danas ima široku primjenu u medicini. Neobično guste grane šire se prema nebu: gledane odozdo, podsjećaju na leteće tanjure, dok odozgo sliče divovskim klobucima gljiva. Krošnja nema slučajno takav oblik – njena funkcija jest da štiti korijen stabla od isparavanja vode. Billjku je 1835. otkrio poručnik James Raymond Wellsted, tijekom ekspedicije Istočnoindijske kompanije, a ime joj je 1880. nadjenuo škotski botaničar Isaac Bayley Balfour.
Welwitschia mirabilis, 1860.
Ova biljka raste na malom prostoru u pustinji uz obalu Atlantskog oceana u Namibiji (na čijem se grbu nalazi!) i južnoj Angoli, a ime je dobila po austrijskom botaničaru Friedrichu Welwitschu, koji ju je otkrio i opisao 1860. godine. Premda se to na prvi pogled ne bi reklo, riječ je o drvu. Sastoji se od vretenastog korijena i dva brzo rastuća lista koja izgledaju kao zavijene trake dugačke između dva i četiri metra. Iz daljine, biljka podsjeća na gomilu razbacanog smeća. Savršeno se prilagodila ekstremnim pustinjskim uvjetima: uopće nije ovisna o padalinama, već su joj dovoljne magle koje dolaze s oceana. Nazivaju je živim fosilom – pretpostavlja se da postoje primjerci stariji od dvije tisuće godina!
Amorphophallus titanum, 1878.
Amorphophallus titanum, biljku poznatiju pod nadimcima “voodoo ljiljan” odnosno “đavolji cvijet” (na slici!), 1878. godine je u Indoneziji okrio talijanski botaničar Odoardo Beccari. Riječ je o nečemu što nećete poželjeti držati na prozorskoj dasci: cvijet joj je u prosjeku velik dva i pol metra, korijen joj teži petnaest kilograma, a uz to ima odvratan miris, sličan trulom mesu koje je mjesec dana ležalo na suncu. Iz tog razloga, magnetski privlači muhe i ostale kukce koji se hrane strvinama. Cvate samo jednom u nekoliko godina, i to na dan ili dva, a zbog debelih mesnatih latica ružičasto-crvene boje uspoređuju je s gigantskom vaginom. Vjerovali ili ne, ova mrcina se u azijskim zemljama već stoljećima koristi u prehrani, a pripisuju joj i afrodizijačka svojstva.
Piše: Lucija Kapural
