Tijekom žetve, vršene za vladavine kralja Stjepana I. u 12. stoljeću, seljane istočnoengleskog Woolpita iznenadio je pronalazak dječaka i djevojčice u blizini jedne od vučjih jazbina po kojima je selo dobilo ime. Pronađeni par bio je odjeven u neobičnu odjeću i govorio je seljacima nerazumljivim jezikom. No, ono što je bilo najčudnije bila je boja njihove kože. Naime, onovremene kronike prenose da je ona bila zelena!
Priča o zelenoj djeci iz Woolpita jedna je od najpopularnijih engleskih srednjovjekovnih legendi. Prema dostupnim zapisima, pronađena su djeca u prvim danima nakon spašavanja odbijala svaku hranu osim zelenog boba. Ipak, s vremenom su počeli jesti i ostale namirnice, što je rezultiralo promjenom boje kože. Ubrzo nakon krštenja dječak je umro, dok je djevojčica ostala na životu dovoljno dugo da nauči engleski jezik i zaposli se kao sluškinja na imanju obližnjeg plemića. Prema njezinom svjedočanstvu, djeca su dolazila iz Zemlje sv. Martina, a u Woolpitu su završila slijedeći zvuk zvona koji su začuli tijekom čuvanja očevog stada.
Više je suvremenih tumačenja ovog događaja. Dok neki smatraju da je riječ o pučkoj legendi s uobičajenom tematikom susreta s vilinskim svijetom ili izvanzemaljskim elementima, danas je ipak prevladavajuće mišljenje kako je riječ o izgubljenoj djeci čija je veoma loša prehrana uzrokovala promjene u boji kože. Ipak, dvojbe oko njihovog porijekla i dalje postoje. Prema jednim tumačenjima riječ je o ostatcima starosjedilačkoga britanskog stanovništva koje se svojim vanjskim izgledom razlikovalo od došljaka. Prema drugima, postoji mogućnost da su djeca potomci flamanskih izbjeglica koje su u to vrijeme stizale na engleske obale, a bile su smještene u blizini Opatije sv. Martina. Takvo bi tumačenje objasnilo ime kojim je djevojčica nazvala svoju domovinu, no također bi i otvorilo drugo pitanje – zašto učeni ljudi onoga vremena nisu prepoznali flamanski jezik ako su ga djeca zaista govorila?
Autor: Saša Vuković
