U širem smislu, kanibalizam označuje sklonost nekih životinja da ubijaju i proždiru vlastitu mladunčad odnosno nejake pripadnike svoje vrste općenito. Česta je pojava kod mužjaka medvjeda, velikih mačaka i tuljana, a među domaćim životinjama javlja se, primjerice, u kokoši, kao posljedica poremećenog metabolizma ili skučena životnog prostora. U užem smislu, kad govorimo o antropofagiji, pod tim pojmom podrazumijevamo ljudožderstvo.
Zašto su naši davni preci konzumirali ljudsko meso? U većini prapovijesnih zajednica u kojima je potvrđeno postojanje ove prakse riječ je zapravo o ritualnom kanibalizmu. Najčešće je bio dio pogrebnih običaja, pri čemu se pokojni srodnik djelomično konzumirao (endokanibalizam). Još jeziviji običaj bio je egzokanibalizam, odnosno jedenje posmrtnih ostataka osobe koja ne pripada zajednici, primjerice ubijenog neprijatelja: oni koji su veselo gricakli prste ili unutrašnje organe nesretnika vjerovali su da će time steći njegove osobine. U novijoj povijesti, zabilježeni su i slučajevi kanibalizma u situacijama neočekivane izolacije i gladi kao posljedice nesreća ili prirodnih katastrofa.
No, što je s prehrambenom vrijednošću “ljudetine”? Znanstvenici su dugo vjerovali da su drevni hominidi objedovali druge drevne hominide kako bi u organizam unijeli što više kalorija, no novija istraživanja pokazala su da tome nije bilo tako.
Na temelju ostataka pronađenih na nalazištima iz paleolitika, arheolog James Cole usporedio je kalorijsku vrijednosti ljudskog mesa s onom mesa brojnih životinjskih vrsta. Zaključio je da je ljudsko meso davalo znatno manje kalorija nego meso mamuta, vunastog nosoroga ili jelena, životinja koje su ljudi konzumirali prije tri milijuna godina. Drugim riječima, sa stajališta hranjivosti, kanibalizam nije bio najbolja opcija za prapovijesne ljude.
Piše: Lucija Kapural
