Tko je povijesna osoba koja se možda krije iza lika najpopularnije Disneyeve princeze

Fotografija: Pinterest.

Iako se Snjeguljica smatra prvom Disneyevom princezom, ona to nije bila službeno. Prva Disneyeva princeza je zapravo Perzefona koja je bila neka vrst test probe za Snjeguljicu. Perzefona se kao božica vječnog proljeća pojavila u kratkometražnom animiranom izdanju Disneyeva studija 1934. godine, a tri godine kasnije snimljena je Snjeguljica kao prvi dugometražni animirani film.

Zašto su braća Grimm bilježila svoje priče?

Film je snimljen prema jednoj od priča braće Grimm. Prvi puta je priča o Snjeguljici objavljena 1812. godine, ali pod nazivom “Priča 53”. U kasnijim izdanjima je došlo do revizije ovog imena te je dobila svoj prepoznatljiv naziv “Snjeguljica i sedam patuljaka”. Braća Grimm nisu tvorci ove priče već su je samo zabilježila u obliku u kojem je ona do njih došla. To su činili ne samo kako bi priče sačuvali od zaborava već kako bi ojačali osjećaj nacionalnog identiteta. Njemačka je u to vrijeme bila sastavljena od većeg broja kneževina, a braća Grimm su kroz jezik željela stvoriti temelje za stvaranje jedne jedinstvene države. Njemačka kakvu danas poznajemo u tom trenutku ne postoji. Tijekom drugog vremena reizdavanja Grimmovih priča one su se uvelike revidirale i danas se jako razlikuju od svog izvornika.

Teorija o grofici Margareti kao Snjeguljici

Njemački povjesničar Eckhard Sander tvrdi da je Snjeguljica utemeljena na stvarnom liku djevojke koja je živjela u 16. stoljeću. Bila je to prema njegovom istraživanju Margaretha von Waldeck koja je potjecala iz obitelji visokog plemstva. Ona je bila kći hesenskog grofa Philippa IV von Waldeck-Wildungena i njegove žene Margarethe von Ostfriesland. Rođena je 1533. u Bad Wildungenu na području okruga Waldeck-Frankenberg u Hessenu. Bila je izuzetno lijepa, samo je za razliku od Disneyeve Snjeguljice imala plavu kosu. Ona je bez majke ostala u ranom djetinjstvu sa svega četiri godine. Kada je napunila šest, otac joj se ponovno oženio za udovicu Catharinu von Hatzfeld. Ova je navodno bila lijepa i tašta. Prema nekim verzijama ove povijesne priče Margarethin je otac za vjenčani dar poklonio svojoj novoj ženi veliko i kićeno ogledalo. Kako se čini maćeha je Margaretu rano uklonila iz svog doma poslavši je ujaku u Nizozemsku. Kada je došlo vrijeme za njezinu udaju poslana je prema naputku oca na dvor u Bruxelles. Svojom je ljepotom privukla prijestolonasljednika španjolske krune Philipa koji je ostao u povijesti poznat kao Philip II. On se zaljubio u Margarethu, ali je ova umrla u svojoj 21. godini 1554. Danas su sačuvana tri Margarethina pisma koja je poslala ocu iz dvora u Bruxellesu, a iz kojih je jasno da joj se zdravlje na dvoru stalno pogoršavalo. U zadnjem od njih je očito da je imala i tremor ruku koji se zna povezivati sa završnom fazom trovanja, ali se ne može isključivo dovoditi u vezu s otrovom. Upravo se to uzima jednim od mogućih pokazatelj da je ubijena budući da dvorskim frakcijama nije zasigurno odgovaralo to što je Margaretha bila protestantkinja. Jedno je sigurno da Margarethu nije otrovala maćeha jer je ona umrla prije moguće Snjeguljice.


Odakle u svemu tome patuljci?

Kraj u kojem je Margareta rođena poznat je po rudnicima u kojima su radila uglavnom djeca, ponajprije zbog svoje tjelesne konstitucije koja im je omogućavala da uđu gdje je odraslima to bilo teško ili gotovo nemoguće. U ovoj se radnoj dječjoj snazi danas pronalazi poveznica s patuljcima, a kako je Margarethina obitelj posjedovala više ovih rudnika, to bi pružilo objašnjenje odakle patuljci u cijeloj priči.

Nažalost Margaretha nakon smrti nije oživjela kao Snjeguljica, a princ Philip je nastavio živjeti punim plućima te se već iste godine u kojoj je umrla njegova ljubavnica oženio engleskom kraljicom Marijom Tudor. Nakon nje ženio se još tri puta. Jednom riječju nemiran duh koji je prema svemu sudeći “pucao” znatno više od Margarethine pozicije. To nas dovodi do enigme je li on prema Margarethi imao ikada ozbiljnih namjera, što pokreće i pitanje stvarnih uzroka njezine smrti.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari