Prije pojave tiskarstva, tekstovi su se pisali rukom. Djela antičkih i srednjovjekovnih autora, sačuvana su u rukopisima koji su imali dva oblika – svitak i kodeks. Stariji je oblik svitak i uglavnom je papirusni, a kodeks je pergamentni i poslije papirni. U antičko doba, rukopisi su se umnožavali u manufakturama, dok su u ranom srednjem vijeku nastajali u samostanskim, uglavnom benediktinskim, skriptorijima. Pojavom sveučilišta i razvojem gradova, širila se potreba za knjigom kao robom. Rukom pisane knjige prepisivale su se u posebnim radionicama, a pisali su ih tzv. amanuenses. Za vas smo odabrali nekoliko zanimljivosti o drevnim manuskriptima!
Najveća antička knjižnica
Prva asocijacija na egipatsku luku Aleksandriju većini će, dakako, biti čuvena knjižnica iz helenističkog doba. Najveća onovremena knjižnica te središte znanstvene, kulturne i umjetničke djelatnosti, posjedovala je više od sedamsto tisuća svitaka.
Rukopise je katkad pribavljala na vrlo osebujne načine. Primjerice, postojao je propis da se sve knjige pronađene na brodovima usidrenim u aleksandrijskoj luci donesu u knjižnicu, gdje bi se prepisivale. Originali su ostajali u knjižnici, a kopije su se vraćale vlasnicima.
Najstarija verzija Starog zavjeta
Zacijelo ste čili za tajanstvene “Svitke s Mrtvog mora”. Poznati i kao “Kumranski spisi”, sastoje se od devet stotina dokumenata – uključujući tekstove iz hebrejske Biblije – koji su između 1947. i 1956. godine otkriveni u špiljama u okolici Khirbet Qumran, drevnog naselja na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora.
Prvi je do njih došao mladi pastir Muhammed edh-Dhib kad je, tragajući za zalutalom ovcom, nabasao na ulaz u nepoznatu špilju. Kad su mu se oči priviknule na mrak, ugledao je niz ćupova, pažljivo posloženih pored zida. Znatiželjan, zavirio je u njih te, pomalo razočaran, otkrio da se u njima ne nalazi blago, već prašnjavi spisi. No, za arheologe, oni su predstavljali blago vrednije od zlata.
Tekstovi, napisani hebrejskim, aramejskim i grčkim jezikom, pretežno na pergamentu, od golema su povijesnog i religijskog značenja, budući da sadrže najstariju poznatu verziju Starog zavjeta. Premda po tom pitanju postoje određeni prijepori, većina stručnjaka pretpostavlja da su svitci skriveni u špilje 68. godine, kad je u kumransko područje, kako bi ugušila židovsku pobunu, nahrupila vojska rimskog generala Vespazijana.
Tajanstveni svici iz Herkulaneja
Nakon što su 79. godine, u zloglasnoj erupciji Vezuva, uništena rimska naselja Pompeji i Herkulanej, golema masa vulkanskog pepela, blata i lave u trenutku je ugasila živote stanovnika spomenutih mjesta, ujedno zatrpavši niz vrijednih arheoloških artefakata.
Najpoznatiji od njih su tzv. svici iz Herkulaneja, tisuću i osam stotina karboniziranih svitaka otkrivenih u ruševinama davne 1752. godine. Iako su ih znanstvenici dijelom uspjeli odmotati, najveći dio svitaka i danas krije svoje tajne: toliko su, naime, krhki da bi ih i slabašan dodir pretvorio u hrpu beskorisne prašine.
Zahvaljujući britanskim znanstvenicima, velika zagonetka uskoro bi mogla biti rasvijetljena! Koncem 2022. godine, svitke su proučavali u postrojenju Diamond Light Source u Oxfordshireeu, domu britanskog sinkrotrona. Za neupućene, riječ je o akcelaratoru čestica u kojemu se stvara svjetlo sjajnije od onoga Sunčeva. Skeniranjem unutrašnjosti svitaka starijih od dvije tisuće godina, znanstvenici su otkrili da je tekst na njima pisan tintom baziranom na metalu, za koju se dosad vjerovalo kako nije postojala u razdoblju iz kojeg potječu.
Iako iz navedenih snimki zasad nije moguće pročitati što u svicima točno piše, znanstvenici se nadaju kako će otkriće vrste tinte kojom su pisani u konačnici omogućiti dešifriranje teksta. Štoviše, ova bi se tehnika mogla primijeniti i na cijelom nizu drugih starih svitaka, osjetljivih na invazivne metode istraživanja.
Sveti gral kriptologije
Jedan od najzagonetnijih rukopisa jest tzv. Voynichev manuskript, štivo koje već dugo zbunjuje jezikoslovce, kriptologe, povjesničare, teoretičare književnosti i matematičare. Prije četiri stotine godina, djelo je rukom napisao nepoznati autor, nepoznatim pismom i na nepoznatom jeziku. Rukopis, pisan ptičjim perom na pergamentu, izvorno se sastojao od 272 stranice, od čega su trideset dvije izgubljene. Analize su pokazale da je autor stvarao s lakoćom, ne koristeći nikakve reference za pisanje, što navodi na zaključak da mu je misteriozno pismo bilo blisko. Pisao je s lijeva na desno, koristeći abecedu koja je imala tridesetak distinktivnih znakova. Rukopis je podijelio na poglavlja koja su se, sudeći po obilju ilustracija, bavila astronomijom, biologijom, kozmologijom, medicinom i botanikom.
Na temelju odjeće i frizura prikazanih likova, okvirno se može zaključiti da je rukopis nastao “negdje u Europi”, između 1450. i 1520. godine. Prvi put se spominje u šesnaestom stoljeću, kad ga je Rudolf II., car Svetog Rimskog Carstva, u Pragu kupio od nepoznatog prodavača. Moćni vladar, pasionirani kolekcionar alkemijskih rukopisa i drugih kurioziteta, za njega je, prema zapisima, “pljunuo” 600 zlatnih dukata, što je i za carsku riznicu bio astronomski iznos. Zašto je Rudolf toliko želio ovaj rukopis? Je li o njemu znao nešto što mi ne znamo? O ovome možemo samo spekulirati.
Koncem sedamnaestog stoljeća, zagonetnom rukopisu gubi se svaki trag, da bi se ponovno pojavio 1912. godine. Tada ga je, od talijanskih isusovaca, kupio Wilfrid Voynich, američki antikvar poljsko-litvanskog podrijetla po kome je i nazvan. Nakon toga, promijenio je još nekoliko vlasnika, a zadnji u nizu, njemački antikvar Hans P. Kraus, za njega je platio 25.000 dolara. Kako godinama za njega nije uspio pronaći kupca, poklonio ga je Sveučilištu Yale, gdje se i danas čuva. Je li riječ o kodiranom jeziku? Ili pak o nečijoj vještoj psini? Za sada, nitko nije uspio odgonetnuti o čemu se doista radi.
Vražja Biblija
Iza latinskog naziva Codex Gigas (“gigantska knjiga”) krije se najveći srednjovjekovni rukopis (na slici!). Nastao početkom trinaestog stoljeća u benediktinskom samostanu u češkom selu Podlažice, uistinu je opravdao svoje ime: knjižurina s drvenim koricama 92 centimetra je visoka, 50 centimetara široka i 22 centimetra debela, a teži preko sedamdeset pet kilograma.
Koncem Tridesetogodišnjeg rata, zaplijenila ju je švedska vojska, a danas se čuva u Švedskoj nacionalnoj knjižnici u Stockholmu. Zbog goleme ilustracije nečastivog na 577. stranici, poznata je i kao “Vražja Biblija”. Ne zna se točno tko ju je stvorio niti kroz koliki vremenski period, no o tome postoji legenda.
Prema njoj, neki redovnik je, zbog prekršenog zavjeta, osuđen da bude živ zazidan. Ne želeći skončati na tako neugodan način, obećao je da će u jednoj noći napisati knjigu koja će proslaviti samostan – u zamjenu za slobodu. Kako se ponoć bližila, shvaćao je da neće uspjeti u svojoj misiji. Kad su se kazaljke na satu poklopile, a koraci tamničara počeli približavati, u očaju je zazvao Vraga te mu ponudio svoju besmrtnu dušu u zamjenu za pomoć.
Vrag kao vrag, objeručke je prihvatio pogodbu: dovršio je posao u sekundi, a zahvalni monah, kome je time spasio glavu ali ga i osudio na vječno prokletstvo, naslikao je njegov lik na praznom listu. Nama se čini kako bi bilo prikladnije da je izabrao 666. stranicu…
Piše: Lucija Kapural
