Čovjek zvan hrabrost: Od marinca do vladara modnih pista

Manekenski posao dugo je bio rezerviran za cure savršenih proporcija i anđeoskih lica te momke atletske muskulature i blještavog osmijeha. Zadnjih godina, u modnoj industriji sve više se stavlja naglasak na posebnost, pa pistama više ne defiliraju samo konvencionalno lijepi modeli. O nekim od ljudi koji su mijenjali stroga pravila modnog biznisa već smo pisali. Madeline Stuart postala je prva vladarica pista s Downovim sindromom, Melanie Gaydos nametnula se kao muza vodećih svjetskih kreatora premda, zbog rijetkoga genetskog poremećaja, nema kose, obrva, trepavica ni zuba, uspjeh Winnie Harlow nije zaustavio vitiligo, kožna depigmentacija zbog koje njeno rijelo ima “pruge” slične onima u zebre, Rick Genest, momak koji je od glave do pete prekriven zastrašujućim tetovažama, nosio je revije Jean-Paula Gaultiera i Thierryja Muglera, a Tess Holliday, cura teška preko stotinu i pedeset kilograma, upisala se u povijest kao prva plus-size manekenka na naslovnici prestižnog “Cosmopolitana”. U skupinu pionira na ovom području svakako valja uvrstiti i nevjerojatno hrabrog mladića po imenu Alex Minsky, jednog od prvih planetarno poznatih manekena s teškim invaliditetom.

Otkad zna za sebe, Minsky je maštao je o karijeri vojnika. “Nikad nisam htio biti astronaut, policajac, učitelj niti kirurg. Nakon što me tata, kao petogodišnjaka, odveo na streljanu, htio sam samo jedno: služiti domovini. Majka je isprva mislila da je riječ o djetinjoj mušici, ali moja je odluka s vremenom samo postajala čvršća. Marljivo sam učio, a uz to sam svakodnevno vježbao boks, kako bih bio u vrhunskoj formi. Kad sam primljen na vojnu akademiju, mama je rekla da je ponosna na mene, ali je dodala kako bi joj bilo draže da sam, poput nje, upisao komparativnu književnost, jer na knjižničare nitko ne puca. Tada sam mislio da se previše brine. O mogućnosti ranjavanja nisam niti razmišljao – osjećao sam se nepobjedivim”, prisjeća se.

Majčinih riječi sjetio se nedugo po završenju obuke za marince, kad je poslan na misiju u Afganistan. “Gledao sam prijatelje kako pogibaju. Gledao sam momke, čvršće i hrabrije nego što sam sam bio, kako plaču poput curica. Udisao sam miris smrti, patnje i ludila”, ispričao je. Te kobne 2009. godine, kad se njegova patrola vraćala iz izvidnice, džip kojim je Minsky upravljao naletio je na vješto maskiranu nagaznu minu. Punih četrdeset sedam dana, momak je ležao u komi, lebdeći između života i smrti. Zadobio je tešku ozljedu glave, a liječnici su mu davali slabe šanse za preživljavanje. Srećom, mladost i čelično zdravlje radili su u njegovu korist. Kad je otvorio oči, na rubu njegova kreveta sjedio je sjedio prijatelj koji se nalazio u automobilu u trenutku eksplozije. “Bio je pun ožiljaka, s rukom omotanom u zavoju. Kad se nagnuo nad mene i rekao mi da se držim, bio sam zbunjen – ta bio je u gorem stanju od mene! A onda sam spustio pogled. Kad sam shvatio da mi je desna noga odrezana ispod koljena, počeo sam vrištati”, iskren je.

Minsky, koji je nagrađen Grimiznim srcem za hrabrost, nakon višemjesečnog oporavka vratio se kući. Po prirodi borac, nije naricao nad sudbinom koja ga je zadesila. Redovito je odlazio na fizikalnu terapiju, naučio se kretati pomoću protetičkog uda, a razgovori s psihijatrom pomogli su mu da iziđe na kraj s unutrašnjim demonima… A onda se dogodila tragedija. Njegov obožavani mlađi brat, veseli momak koji je tek bio maturirao, poginuo je u prometnoj nesreći. “U tom trenutku moja volja za životom u potpunosti je iscurila. Opijao sam se do besvijesti ne bih li ugušio bol, ali me nije napuštala ni na javi ni u noćnim morama. Vjerojatno bih si bio prosvirao glavu da nije bilo mame. Umjesto da me grdi, rekla mi je da sam joj ja sve što joj je ostalo u životu i kroz suze me molila da se prestanem uništavati. U tom trenutku preplavio me sram. Pobacao sam sve boce alkohola i sljedeći dan se upisao u teretanu”, prisjeća se životne prekretnice.

Upravo u teretani otvorila mu se prilika o kakvoj ranije nije ni sanjao. Dok je dizao utege, pristupio mu je modni agent. “Mladiću, imaš izražajno lice i savršeno tijelo. Jesi li razmišljao o manekenskoj karijeri?” pitao ga je ovaj, na što se Minsky razbjesnio. “Savršeno tijelo? Možda nisi primijetio, ali nemam je*enu nogu”, zaurlo je na čovjeka za kojeg je pretpostavio da mu se izruguje. Hladan kao špricer, agent mu je pružio posjetnicu i odvratio: “Mislim da to neće biti problem. Ako si zainteresiran, nazovi me!”. Vođen u prvom redu znatiželjom, Minsky mu je nakon nekoliko dana telefonirao. Mjesec dana kasnije, nosio je svoju prvu reviju!


Piše: Lucija Kapural

Komentari