Mozasauri, izumrli gmazovi koji su mogli narasti i do dvadeset metara dužine, bili su jedni od najopasnijih stanovnika oceanskih dubina. Brzi i oštrog vida, oboružani snažnim čeljustima, ovi predatori teško bi ostali bez plijena kojim su se odlučili pogostiti. Zanimljivo, svaka vrsta mozasaura držala se svoga menija. Primjerice, debeli, okruglasti zubi Globidens simplexa bili su prilagođeni drobljenju tvrdih, oklopljenih životinja, dok se Gavialimimus almaghribensis, vrsta otkrivena koncem prošle godine, gostila plijenom koji se brzo kretao – golemim kornjačama, glavonošcima ali i manjim morskim psima. Pripadnici potonje vrste imali su dugačku, usku njušku i oštre zube koji su se zaklapali kao patent-zatvarač, baš kao oni u današnjih gavijala, gmazova iz porodice pravih krokodila. Činjenica da se međusobno nisu borile za objed objašnjava kako su tolike vrste mozasaura postojale u isto vrijeme, na istome mjestu. Još jedna, ranije nepoznata, nedavno je otkrivena u Maroku. Nazvana Xenodens calminechari, ova životinja je živjela prije otprlike šezdeset devet milijuna godina, u razdoblju krede. “U to vrijeme, kopno današnjeg Maroka bilo je ispod tropskog mora, koje se odlikovalo golemom bioraznolikošću”, ispričao je voditelj istraživanja Nick Longrich, paleontolog sa Sveučilišta u Bathu. “Dio te bogate faune bio je i naš dražesni monstrum Xenodens calminechari. Ova životinja bila je veličine omanje pliskavice, što će reći da je bila patuljak u usporedbi s ostalim mozasazrima. Unatoč tome, bila je moćan predator. Zubi su joj bili oštri poput britve, poput onih u nekih vrsta današnjih morskih pasa, pa je s lakoćom mogla raskomadati i plijen znatno veći od sebe. U periodima oskudice, znala se počastiti i uginulim životinjama; drugim riječima, bila je mesožder ali i stvrinar”. Dok ih neki paleontolozi smatraju precima zmija, drugi vjeruju kako i zmije i mozasauri potječu od zajedničkog pretka.
Piše: Lucija Kapural
