U trenutku kada je britanski mađioničar Jasper Maskelyne dobio zadatak skrivanja aleksandrijske luke stvar je iz njegove perspektive djelovala sasvim jednostavno jer je bio na čisto da ne treba ništa posebno učiniti doli luku pomaknuti na drugo mjesto.
Kako uvjeriti njemačke pilote da je kriva luka ona prava?
Bio je to lipanj 1941. godine. Sigurno je da je bilo pakleno vruće. U aleksandrijskoj luci bilo je u tom trenutku ugnježdeno mnoštvo brodova Kraljevske mornarice. Prelazak britanskih ratnih brodova preko Mediterana do Aleksandrije nije mogao proći nezapaženo i trebalo je skriti pristiglo brodovlje, a za taj je zadatak bio zadužen “kralj obmane”, odnosno Maskelyne. Njemu je bilo jasno da njegova daljnja vojna karijera ovisi o uspješno odrađenom zadatku. Na realizaciji ovog zadatka radio je velik broj ljudi, a cijelom je operacijom navodno rukovodio sam Maskelyne. Aleksandrijska luka je ubrzo prema njegovoj zamisli prebačena na obližnji “Mariut Bay”. U osnovi to je jezero od kojeg je trebao napraviti kopiju luke. Sve je trebalo biti spremno za zavaravanje protivnika, kada pristigne novi kontingent brodova. “Mariut Bay” je bio u blizini ciljane luke, ali ne opet preblizu kako prava luka ne bi stradala. Svojim je oblikom odgovarao pravoj aleksandrijskoj luci. Kao mađioničar Jasper je znao da je sve u perspektivi i da je njegov zadatak uvjeriti pilote njemačkog zrakoplovstva da je kriva lokacija ona prava na kojoj će ispustiti svoj teret. “Mariut Bay” je uz pomoć blata, kartona i platna, kao i igre sa svjetlom uskoro postao zamjenska luka. No nije bilo dovoljno samo pomaknuti luku već i uvjeriti njemačke pilote da su stigli do odredišta, odnosno dati im potvrdu da je tome odista tako.
Upravo zbog toga su modeli brodova u “Mariut Bayu” imali eksplozivno punjenje kako bi varka bila što uvjerljivija, a piloti “sigurni” da su odradili što su trebali. Kada je stigao novi konvoj brodovlja – svijetla u Aleksandriji su pogašena, a u obližnjem zaljevu upaljena. Nijemci su nakon toga krenuli brzo u akciju uništavanja pristiglih brodova te su dvije noći zaredom bombardirali luku ili ono što su mislili da je ona. Nakon toga Maskelyne je prema svojim tvrdnjama unaprijeđen, a njegov je odred dobio zasluženo priznanje.
Kako Suez učiniti nevidljivim
Nakon toga uslijedio je novi zadatak, a bilo je to spašavanje Sueza od neprijateljskih bombi i osiguravanje daljnje sigurne plovidbe kanalom. Sudjelovanje u ovom zadatku Maskelyne je smatrao svojim najvećim postignućem. Suez je bio egzistencijalno važan britanskim snagama. Naime, da je došlo do gubitka Sueza Britanci bi bili odsječeni od svojih materijalnih i ljudskih resursa u Aziji i Africi. Tako bi izgubili na snazi i brzini, odnosno bili bi toliko oslabljeni da bi to dovelo u pitanje obranu Britanskog Carstva. Engleski premijer Winston Churchill je inzistirao na obrani Aleksandrije, Kaira i Sueza. Stalno je naglašavao da se ta područja moraju držati, ako treba i do posljednjeg čovjeka.
Maskelyne se našao tako pred pitanjem kako zaštititi Sueski kanal. Nakon napornog mozganja došao je opet na genijalnu ideju, a prema kojoj je konstruiran rotirajući stožac izrađen od ogledala u kombinaciji s 24 snažna protuzračna reflektora. Ova je konstrukcija navodno bila toliko uspješna da je pilote jednostavno zabljesnula ogromnom količinom svijetla zbog čega bi oni izgubili orijentaciju u kanalu. U tim situacijama ne samo da nisu svojim bombama pogađali cilj već su često i sami stradavali. Ono što je upitno je li uopće moguće da stožac u kombinaciji s reflektorima zaštititi baš cijeli Sueski kanal. Zapravo u teoriji je i moguće, ali pod određenim uvjetima. Kao prvo trebao bi to biti stožac odgovarajuće veličine i morao bi biti položen na odgovarajući način da stvori željeni svjetlosni učinak. Reflektori su kao i stožac trebali biti dovoljno snažni da projiciraju jake i stalne zrake svjetlosti. Ujedno su trebali biti sinkronizirani s radom stošca. No nije zgorega za spomenuti da su za funkcioniranje ovog, nazovimo ga, uređaja trebali biti i ispunjeni vremenski uvjeti – što znači da nije smjelo biti oblaka niti jakog vjetra kako bi se dobio odgovarajući efekt.
Kada se sve to sagleda i iz današnje perspektive priča o Suezu djeluje još i više kao da je došla iz zone znanstvene fantastike.
Nastavlja se…
Piše: Sonja Kirchhoffer
