Zablude o Drugome svjetskom ratu: Francuska se predala Nijemcima bez borbe!

Sukobi u kojima sudjeluje velik broj ljudi, poput svjetskih ratova pridonose stvaranju legendi koje kako im sam naziv kaže nisu u dosluhu s realnošću. Jedna od njih kaže da su se Francuzi predali  Nijemcima bez otpora 1940. godine. Pridružite nam se u razotkrivanju jedne od zabluda proizašlih iz Drugog svjetskog rata.

“Francuska vojska niš’ koristi!”

Njemačka je napala Francusku 10. svibnja 1940. godine, a već 22. lipnja 1940. vlada maršala Philippea Pétaina potpisala je kapitulaciju. Brza kapitulacija Francuske usjekla se u kolektivnu svjetsku memoriju pri čemu je dobila i brojne dodake prema kojima je francuska vojska bila niš’ koristi, potpuno nemotivirana za obranu, kao i slabije opremljena i pripremljena. No, istina je daleko od toga. Za plasiranje krivih informacija odgovornost snosi izdajnički režim, koji je ovu priču podvalio kao istinitu ne bi li lakše objasnio i opravdao svoju suradnju s nacistima. Francuska je imala  zapravo izuzetno veliku vojsku od oko nešto manje od milijun aktivnih vojnika i  5 milijuna spremnih na mobilizaciju, nadalje izdavanja za obranu su se znatno povećala u 30-im godinama 20. stoljeća, u skladu s rastom napetosti u svijetu. Osim toga Francuzi su izdvajali velika sredstva i u zračne snage.

Žestoka borba u bitci za Francusku

Uz sve to utvrđivali su granicu istočne Francuske, gdje je izgrađena tzv. Maginotova linija. U pitanju je sustav utvrda koji je trebao francusku granicu prema Njemačkoj učiniti neprobojnom zbog lošeg iskustva s Nijemcima u Prvom svjetskom ratu. Ova je obrambena linija bila duga preko 150 kilometara, a imala je čak i sustav tunela s podzemnim prostorijama sa smještajnim kapacitetima za 1000 vojnika. Zanimljivo je da su podzemne prostorije sadržavale prostore za rekreaciju, solarije i drugi luksuz zbog čega su mediji ismijavali ovakvu gradnju, kazujući da većina građana živi znatno skromnije od francuske vojske, barem one granične pardon podzemne. Ipak kada je do napada došlo Nijemci su jednostavno riješili problem ove utvrđene linije, napavši zemlju preko Belgije. Francuska je vojska uz sve to imala i plan djelovanja, predviđajući manje napade na njemačku vojsku s točno defniranim ciljevima. Ipak unatoč svemu Francuska je brzo pala, ali definitivno nije pala bez borbe. Istina je da su se Francuzi  žestoko borili u bitci za Francusku. U njoj je stradalo 150 000 Nijemaca, a uništili su i oko 800 tenkova. Vojsku je iznevjerila zapravo neodlučnost i neslaženje vodstva, velika politička nestabilnost i podijeljenost elita pa se tako između 1918. i 1936. na vlasti izmijenilo čak 46 vlada, loša definirna taktika vezana uz dosta statičnu obranu na području Maginotove i Alpske linije  itd. Uz to došlo je u općem metežu zbog Njemačkog prodora preko Belgije do povlačenje Britanaca prema Dunkerqueu što je moralo dodatno djelovati demotivirajuće. U tom trenutku invazija na Britaniju se nije mogla isključiti.


“Mlađahan” premijer

Novi premijer Francuske 1940. godine postaje Pétaina, inače proslavljeni francuski junak Prvog svjetskog rata zahvaljujući kojem su Francuzi pobijedili Nijemce u bitci kod Verduna, zbog čega je i on dobio nadimak lav od Verduna. Pétain je na mjesto premijera došao s 84-i godine, što je najstariji, koliko je nama poznato, visoki dužnosnik koji je bio aktivno uključen u politiku. Vrlo brzo je došlo do sklapanja mira s Njemačkom i formiranja vlade sa sjedištem u poznatom lječilištu Vichyju, u neokupiranom dijelu Francuske tijekom srpnja 1940. Godine 1942. kontroverzni  Pierre Laval, čovjek koji je koketirao s lijevicom, a završio kao teški desničar i kasnije nacist, zadobio je puno povjerenje Adolfa Hitlera te je postao Pétainov zamjenik. Nakon toga Pétain je samo figura, a sve odluke su Lavalove. Nakon invazije Saveznka na Normandiju 1944. godine  Pétain i Laval su prebjegli na Istok zemlje a kasnije su uhićeni i osuđeni na smrti. Laval je pogubljen 1945., no novi čelnik  Charles de Gaulle preinačio je Pétainovu kaznu u doživotni zatvor, u kojem je ovaj i umro šest godina kasnije. Pétaina danas smatraju jednim od najvećih izdajica svih vremena dok se o Lavalu pišu vrlo proturječne biografije.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari