Dana 1. studenog 1894. godine Nikola II. Romanov postao je ruski car nakon smrti oca Aleksandra III. (vladar Ruskog Carstva od 1881. do 1894. godine). Nikola II. bio je ujedno posljednji ruski car, a ubijen je s obitelji nakon Oktobarske revolucije. Kad je postao ruski car imao je 26 godina, a nosio je i titule kralja Poljske i vojvode Finske.
Rusko je Carstvo u doba stupanja Nikole II. na prijestolje bilo jedna od najvećih država na svijetu (jedino mu je britanski kolonijalni imperij površinom bio konkurentan). Njegovo je carstvo u Europi izravno graničilo s Njemačkom i Austro-Ugarskom, a u Aziji s Osmanskim Carstvom, Perzijom, Afganistanom i Kinom. Nikola II. nad tim je velikim teritorijem imao apsolutnu vlast jer je njegova država u to vrijeme još uvijek bila aposolutistička monarhija.
Najveći grad Ruskog Carstva bila je njegova prijestolnica – Sankt-Peterburg – a za njim su slijedili Moskva, Varšava i Odesa.
Razdoblje njegove vladavine obilježio je ekonomski razvoj Rusije i porast socijalno-političkih nemira koji su doveli do revolucija 1905. – 1907. i 1917. godine. U vanjskoj politici vodio je politiku ekspanzije na istok, gdje je vodio neuspješnji rat s Japanom, a u Prvom svjetskom ratu ratu priključio se Antanti.
Oženio je Aleksandru Fjodorovnu, njemačkog podrijetla, s kojom je imao petero djece (četiri kćeri i sina). Nikola II. abdicirao je u veljači 1917. zbog općeg nezadovoljstva u društvu koje je kulminiralo iscrpljujućim ratom. Poslije careve abdikacije Rusija je ušla u dugotrajni građanski rat u kojem su na kraju trijumfirali boljševici. Još za vrijeme rata boljševici su bivšeg cara i njegovu obitelj streljali u Jekaterinburgu.
Nikola Romanov kanoniziran je od strane Ruske pravoslavne crkve u izbjeglištvu 1981., a u zemlji 2000. godine.
piše: Dražen Krajcar
