Sreća je stanje u kojem se osjećate zadovoljno i ispunjeno. No ako je osjećaj sreće lako definirati, ono što ljude čini sretnim je znatno teže. Kako kažu “koliko ljudi toliko čudi”, a po pitanju sreće to je u potpunosti točno. Različite ljude ispunjavaju različite stvari. Srećom su se bavili i brojni filozofi poput Jeremyja Benthama, koji je sreću vidio u korisnosti zbog čega se danas smatra utemeljiteljem utilitarizma.
Opsjednutost smrću
Bentham je čvrsto je vjerovao da može biti koristan i nakon smrti, pa je rano odlučio da mu se tijelo nakon smrti secira. Opsjednutost smrću je rasla s godinama, pa je s vremenom svoju ideju razradio u detalje. Naime nakon disekcije trebalo je njegovo tijelo izložiti da ga svi mogu vidjeti, ali tako da djeluje što je vjernije moguće onome kako je izgledao za života. Neki smatraju da je u pozadini njegove želje, koja je kasnije i realizirana, bio jak ego, no vjerojatno je tu važnu ulogu imala i njegova životna filozofija. On je svijet doživljavao kao mješavinu boli i sreće, pa je pod srećom podrazumijevao “više zadovoljstva nego boli”. U tom kontekstu nije ga interesirala sreća pojedinca već većine. Naravno da se našao na meti kritika, jer mu se zamjeralo da se njegova filozofija može iskoristi protiv pojedinca, a na zadovoljstvo većine.
Disekcija na satu anatomije
Umro je u lipnju 1832. u svojoj 84-oj godini života. Tri dana nakon smrti tijelo mu je secirano, a uoči sekcije njegovi su prijatelji dobili pozivnice da dođu na sat anatomije na kojem će seciranje biti izvedeno. Na satu je bila prisutna krema tadašnjeg svijeta, pa i neki političari. Tijekom seciranja izvađeni su mu unutrašnji organi i pohranjeni u posude s oznakama što je u koju smješteno. Nakon što je meso skinuto s kostiju, kostur je ponovno sastavljen, ali je od tijela ostala odvojena glava s kojom se trebalo posebno pozabaviti.
Mumifikacija glave koja je pošla po zlu
Bentham je bio zainteresiran za mumifikaciju koju su prakticirali Mauri na Novom Zelandu. Mauri su vadili mozak iz glave kao i oči, potom su kuhali glavu, a zatim je dimili na vatri i na kraju sušili na suncu. Glavu su nakon toga mazali uljem morskog psa i držali je u posebno pripremljenoj kutiji. No, liječnik koji je radio mumifikaciju Thomas Soutwood Smith primijenio je drugačiji postupak, pa je izložio glavu djelovanju sumporne kiseline i iz nje je izvukao tekućinu uz pomoć zračne pumpe. Bentham je želio za razliku od Maura sačuvati oči kako bi mu lice imalo što životniji izraz, pa je inzistirao da mu se u očne duplje stave staklene oči. Zbog toga je u poznim godinama nosio u džepu staklene oči ne bi li bio stalno spreman za slučaj smrti. No nakon što mu je glava postupkom njegova liječnika dobila neprirodan izgled i izgubila formu staklene oči bile su samo “šaka u oko” glavi, koja je u cjelini djelovalo jezivo, a možete to vidjeti iz priloženog.
Priprema tijela za izlaganje
Pri spajanju kostiju kroz njih je provučena bakrena žica kako bi tijelo bilo savitljivo i moglo se poput lutke postaviti u odgovarajuću poziciju. Nakon toga na njega je trebalo još samo staviti glavu. Pokazalo se da je glava prestrašna za tu svrhu, pa je naručena izrada voštanog modela, a za to je angažiran francuski umjetnik Jacque Zalrich. Na voštanu glavu dodani su kasnije stvarni pramenovi Benthamove kose. Nakon što je glava dovršena i spojena s tijelom, ono je odjeveno prema Benthamovim naputcima u odgovarajuću odjeću. Odjeća je ispunjena slamom i pamukom kako bi tijelo djelovalo kao za života. U unutrašnjost su dodani i repelenti poput naftalina i lavande. Tijelo mu je smješteno na stolici jer je ovaj želio da u smrti zauzima položaj u kojem je bio najčešće i za života, a ovoj je scenografiji dodan i štap s kojim se koristio u godinama prije smrti.
Kako je tijelo završili na londonskom Sveučilištu?
Tijelo je prvo stajalo u domu njegova liječnika, a kasnije je donirano Sveučilišnom koledžu u Londonu 1850. godine. Izloženo je prvo tako što mu je prava glava bila položena između nogu. Godine 1975. grupa veselih studenata je odlučila ukrasti njegovu glavu te je tražila za njen povrat od Sveučilišta donaciju od 100 funta u dobrotvorne svrhe. Bilo je to u potpunosti u duhu Benthamove filozofije. Ipak, Sveučilište je dalo samo donaciju od 10 posto tražene vrijednosti, nakon čega su studenti vratili glavu. Kasnije je ona uklonjena iz postava jer je počela pokazivati znakove propadanja i preseljena je u klimatizirani prostor Instituta za arheologiju.
Tijelo koje je brzo polučilo efekt
Vrlo brzo nakon javnog seciranja filozofovog tijela, već u drugoj polovici 1832., donesen je zakon koji je omogući liječnicima i studentima medicine da besplatno koriste darovana tijela za seciranje bilo od onih koji su umrli bez da se znalo tko su, ili onih čija je rodbina bila spremna na donaciju tijela. Najčešće je tijela darovala znanosti sirotinja koja se na taj način rješavala muke po sahrani. Bio je to način da se donekle zaustavi ilegalna trgovina mrtvim tijelima koja su se krala iz grobova dijelom od strane studenata i liječanika kjoi su tako proučavali anatomiju ljudskog tijela. Ovim aktom Bentham je želio potaknuti pripadnike svog društvenog sloja da čine isto, ne bi li tako došlo do daljnjeg napretka znanosti. U osnovi je uspio svojim tijelom biti koristan i nakon smrti, s tim da je ono doslovno ostalo bez glave, barem one prave.
Piše: Sonja Kirchhoffer
