Uz kakav bizarni eksperiment vežemo ime američkog liječnika Duncana MacDougalla? Koji velikan sedme umjetnosti nije vjerovao u budućnost filma? Zašto se u modernim hororima obilno koriste infrazvukovi? Uživajte u zanimljivim činjenicama iz povijesti koje smo za vas odabrali!
1. U veljači 1909., tridesetogodišnjakinja Emma Hauck, majka dvoje djece, zaprimljena je na psihijatrijski odjel Sveučilišta u Heidelbergu, s dijagnozom dementia praecox (tadašnji naziv za shizofreniju). Činilo se da se pacijentica brzo oporavlja te je mjesec dana kasnije otpuštena na kućnu njegu. Nažalost, ubrzo je došlo do dramatičnog pogoršanja simptoma te je prebačena na zatvoreni odjel psihijatrijske klinike Wiesloch, gdje će ostati do kraja života. Zapisi iz spomenute ustanove, pronađeni koncem dvadesetog stoljeća, potresno su svjedočanstvo zadnjih godina u životu ove nesretne žene. Otkriveno je, primjerice dugačko pismo suprugu, koje se sastoji od samo jedne očajničke rečenice, ponovljene nekoliko tisuća puta: “Herzensschatzi komm!” (“Dragi, dođi!”).
2. Serijski ubojica Dennis Rader, sadistički monstrum koji je u razdoblju od 1974. do 1991. godine na onaj svijet otpremio najmanje desetero žitelja kanzaškoga grada Wichite, bio je djelatnik kompanije koja je prodavala uređaje namijenjene sigurnosti. Samoprozvani “BTK ubojica” (kratica od “bind, torture, kill” odnosno “sveži, muči, ubij”, što je koncizno opisivalo njegov modus operandi) instalirao je alarme i protuprovalne brave sugrađanima, prestravljenim zbog niza ubojstava koja je upravo on počinio!
3. Longitudinalne mehaničke valove s frekvencijom manjom 20 Hz, odnosno one s frekvencijom zvuka na donjem rubu područja osjetljivosti ljudskog uha, nazivamo infrazvukovima. Prate brojne pojave u prirodi, poput potresa i vulkanskih erupcija, a šire se i prilikom rada strojeva te vozila te pri podzemnim nuklearnim eksplozijama. Zanimljivo je da ih zadnjih desetljeća uvelike koriste redatelji horor filmova. Premda ih ne možemo jasno čuti, dokazano je da ih registriramo te da isti uzrokuju tjeskobu, ubrzan rad srca i pojačano znojenje, što su upravo reakcije na koje ciljaju tvorci ovakvih uradaka.
4. Prvi čovjekov let na Mjesec, kao što je svima poznato, dogodio se 16. srpnja 1969. godine. Nakon četiri dana puta, svemirski brod “Apollo 11”, u kojem su bili astronauti Neil Armstrong, Edwin “Buzz” Aldrin i Michael Collins, ušao je u stabilnu putanju oko Mjeseca. Na površinu Zemljina prirodnog satelita Mjesečevim modulom su se spustili Armstrong i Aldrin, dok je Collins čekao u komandnom modulu. Prvi čovjek koji je, 21. srpnja 1969. godine, stupio na Mjesečevo tlo bio je Neil Armstrong. Ono što mnogi ne znaju jest činjenica da se radilo o savršenom tempiranju: dvojica astronauta imali su goriva za samo još 25 sekundi leta!
5. Američki liječnik Duncan MacDougall (1866. – 1920.) čitav je život pokušavao pronaći odgovor na pitanje koje oduvijek muči čovjeka: ima li života nakon smrti? Godine 1907. proveo je osebujan eksperiment. Šestero “pokusnih kunića”, pacijenata u terminalnom stadiju bolesti, izvagao je prije, tijekom i nakon smrti. Zbog rezultata je zadovoljno trljao ruke: vaga je pokazala da, neposredno nakon smrti, čovjek izgubi određenu težinu, u prosjeku 21 gram. MacDougall je zaključio da se radi o težini ljudske duše. Da stvar bude zanimljivija, kod pasa (kako je do njih dolazio, ne želimo ni znati!) takvog gubita nije bilo, čime je dobri doktor “dokazao” da životinje nemaju dušu. Međutim, nakon detaljnog proučavanja njegovih metoda, kolege znanstvenici su otkrili da je MacDougall napravio hrpu grešaka. Kao prvo, imao je premalen uzorak, pa njegovi rezultati nisu bili dosljedni. Nadalje, precizan trenutak nečije smrti nije uvijek jasan čak ni danas, a kamoli 1907. godine, kad su medicinske metode bile znatno manje suptilne.
6. Premda je zapamćen kao jedan od najvećih filmskih redatelja u američkoj povijesti, Charlie Chaplin (1889. – 1977.) ni nakon prvih većih uspjeha nije vjerovao u budućnost filma. Njegova izjava da je sedma umjetnost “tek prolazna moda”, a da ljudi “zapravo žele gledati glumce od krvi i mesa na pozornici”, pokazala je da mu predviđanje budućnosti nije bilo jača strana.
7. Vikunje, divlje ljame s peruanskih Anda, imaju gusto ali nevjerojatno svilenkasto krzno: promjer dlake u prosjeku iznosi samo dvanaest mikrometara. Ovu životinju Inke su smatrali svetom, a njeno krzno mogli su nositi samo članovi kraljevskih obitelji.
Piše: Lucija Kapural
