Naš je poznati spiker jednom prigodom u trenutku uzbuđenja izjavio: Ljudi moji, je li to moguće i dok je njegov uzvik imao pozitivan kontekst, ovaj puta ga koristimo u potpuno drugačijim okolnostima. Slučaj o kojem ćemo danas pisati je upravo nevjerojatan i teško je povjerovati da se to doista dogodio. Nažalost zbilo se to 13. svibnja 1945. godine, samo pet dana nakon što je rat završio na području Europe i dva tjedna po Hitlerovoj smrti. Tog dana nacisti su nakon suđenja ubili Židova Rainera Becka, a koji se danas smatra posljednjom židovskom žrtvom nacista. Sve je to odrađeno pod blagoslovom saveznika konkretno Kanađana, a na nizozemskom terenu. Kako je do tog apsurdnog i nakaradnog čina došlo, ispričat ćemo vam u tekstu kojega smo danas za vas pripremili.
Počelo je s ocem
Rainer Beck zapravo je polužidov iz Gornje Šleske, gdje mu je otac bio šef policije. Nakon što je 1933. donesen Zakon o ponovnom ustrojavanju nacionalne i profesionalne državne službe, došlo je do otpuštanja određenih skupina državnih službenika koji su bili u stalnom radnom odnosu, a koji se nisu mogli klasificirati kao arijevci. Za te skupine postojala su dva rješenja ili na ulicu ili mirovinu. U osnovi to je značilo da su svi intelektualni poslovi bili zatvoreni za Židove i protivnike nacističkog sustava. Njemački predsjednik Paul von Hindenburg se usprotivio ovom zakonu zbog čega je on preformuliran te su na taj način oštećene strane dobile malo vremena prije nego stupanja zakona na snagu, a što će se dogoditi nakon Hidenburgove smrti. Unatoč tome Rainerov otac je ostao bez posla i našao se s obitelji u teškoj situaciji. Kasnije je uspio na jedvite jade isposlovati mirovinu koja je iznosila 300 tadašnjih maraka. Nakon što mu je otac umro 1938. mirovina je uskraćena njegovoj udovici Židovki Elsi.
Kada te šikaniraju oni za koje radiš
Uslijedilo je otvoreno šikaniranje obitelji. Naime, nacistička vlast je dovela do izbacivanja mladog Rainera iz gimnazije kao polužidova, jedna od sestara Fredegunda je bila prisiljena napustiti studij, a druga Berthilde više nije mogla raditi kao primalja. Rainer je ubrzo počeo raditi na ribarskom brodu, a koji je kasnije postao dio oružanih njemačkih snaga. Nakon što je došlo do prisilne mobilizacije Rainer je odjenuo uniformu onih koji su željeli uništiti njegovu obitelj i njega. O raznih stresa koje je to nosilo sa sobom, možemo se samo domišljati. Kolikom je šikaniranju obitelj bila izložena pokazuje i podatak da njegovoj majci kao Židovki nije bio dozvoljen ulazak u skloništa tijekom zračnih uzbuna. Kako bi pomogao svojoj obitelji, kada bi dolazio na dopust nije sa sebe skidao mrsku uniformu ne bili obitelj zaštitio od odmazde. Takva je situacija potrajala do pred kraj rata kada je u rujnu 1944. odjednom iz čista mira dobio poziv da se iz Nizozemske, gdje je bio stacioniran, vrati u Njemačku. On je taj poziv shvatio kao konačno rješenje za sebe te je odlučio dezertirati. Sklonio se prvo kod sestre Fredegund koja je u međuvremenu preselila u Amsterdam, a kasnije se uz pomoć pokreta otpora sklonio u jedno potkrovlje gdje je dočekao kraj rata. Po završetku rata u Europi odlučio se predati kao dezerter vlastima, očekujući da je sve ono loše sada iza njega. No grdno je pogriješio.
Nadrealistično smaknuće
Pet dana nakon završetka Drugog svjetskog rata njemački vojni sud je uz suglasnost savezničkih vlasti osudio ga za dezerterstvo i pogubio. Naravno sve nas zanima zašto se to, i na kraju krajeva kako se to moglo dogoditi. Stvar je bila u tome da Nijemci u Nizozemskoj nisu imali status ratnih zarobljenika već samo razoružanih neprijatelja, koji su zadržali sve svoje ovlasti unutar vojnih jedinica. Zapovjednik njemačkog logora Alexander Stein je uz pomoć Kanađana sve organizirao u najkraćem mogućem roku. U istom je danu Raineru suđeno u procesu koji je trajao manje od dva sata, a potom je još istog dana bio likvidiran zajedno s još jednim austrijskim dezerterom. Ono što se mora priznati organizatorima je da su bili brzi i efikasni.
Cijela priča djeluje nadrealno s obzirom da je riječ o časnicima i da je rat završio, kao i da se istina o koncentracijskim logorima proširila po svijetu i nije ju bilo moguće ignorirati. Ova parodija se odigravala u napuštenoj tvornici Forda na periferiji Amsterdama. Suđenje i likvidacija po kratkom postupku pokazali su uznemirujući stupanj suradnje između kanadskih vojnih snaga i poražene njemačke vojske. Kako je moguće da ratni zločinci preuzmu nakon završetka rata “pravdu” u svoje ruke ili bolje rečeno njezino iskrivljeno tumačenje. Ono što je poražavajuće da do današnjeg dana obitelj Beck kao i ona njegovog supatnika Brune Dörfera, nisu nikada dobile nikakvu kompenzaciju ili pojašnjenje o tome što se dogodilo, kao i to da nitko nikada od počinitelja nije odgovarao za ovaj zločin. Dapače mali broj ljudi se i bavio ovom pričom, koja zaslužuje veću pozornost i pravdu pa čak i onda ako nikog od članova obitelji više nema na životu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
