Rekonstrukcije lica iz davnina postaju sve popularnije, što i nije čudno jer tako doslovno gledamo lica iz prošlosti. Nedavna je rekonstrukcija ostataka dječaka iz Viste u Norveškoj otvorila i pitanje kako su se ljudi tada odnosili prema onima koji su se razlikovali od njih. Zanima li vas kako je izgledala ova rekonstrukcija i zašto su znanstvenici postavili ovo pitanje, pročitajte naš današnji članak.
Najstariji cjeloviti kostur do sada nađen u Norveškoj
Ostaci ovog dječaka nađeni su u špilji Viste u blizini grada Stavangera na jugozapadnom dijelu Norveške još davne 1907. godine. Prema dataciji njegovih ostatka živio je u razdoblju mezolitika ili srednjeg kamenog doba, a prema analizi to je bilo prije 8300 godina. U osnovi to je do sada najstariji cjeloviti kostur nađen na području Norveške. Mezolitik je vrijeme u kojem dolazi do procvata ribarenja pa ne čudi što je na ovom obalnom području nađen poveći broj artefakata koji to potvrđuju.
Dječak niskog rasta
U vrijeme smrti dječak je imao 14 ili 15 godina i bio je visok oko 1,25 m što je bilo prilično nisko i za standarde onog vremena. Prema današnjim standardima to bi odgovaralo visini jednog osmogodišnjaka. Dječak je nađen u neobičnom položaju jer njegovo tijelo nije ležalo već je bilo naslonjeno na stijenu špilje. Da ste ga vidjeli na prvu dobili biste dojam kao da je zaspao prije smrti.
Deformirana lubanja
No nije samo visina kod ovog dječaka upućivala na različitost već i lubanja. Njezin pregled je pokazao da je dječak imao deformaciju odnosno sagitalnu sinostazu što znači da je kod njega došlo do preranog srastanja sagitalnog šava na lubanji. Zbog toga njegova je lubanja imala karakterističan oblik. Ovaj oblik lubanje je vrlo prepoznatljiv. To znači da je imao usku lubanju i naglašeno čelo kao i izbočeni stražnji dio glave. Pojednostavljeno rečeno glava mu je bila izdužena u odnosu na njezinu širinu. Ovakav specifičan oblik lubanje kao i nizak rast morali su privući pozornost njegove okoline i pitanje je kako se ona odnosila prema njemu. Je li taj odnos bio normalan, suosjećajan ili pak sadržavao dozu netrpeljivosti teško je reći. Ovaj oblik lubanje nipošto ne sugerira da je osoba bila mentalno potkapacitirana, samo joj je izgled bio drugačiji.
Zašto dječak nema plavu kosu?
Dječakov DNA nije sačuvana, no prema analizi DNA lovačko-sakupljačkih zajednica s područja Norveške, dječak je vjerojatno imao smeđe oči, tamniju kosu i maslinastu boju kože ili tzv. mediteransku put. Ako se pitate zar stanovnici Skandinavije nisu bili izvorno plavi, odgovor je da se plava kosa na sjeveru pojavila s dolaskom zemljoradničkih populacija. Može se zamijetiti da je dječak bio dobro uhranjen i da je zapravo upitno kako je i od čega umro. Nije nemoguće da je umro vani pa da su ga pripadnici zajednice položili unutar špilje.
Rekonstrukcija odjeće i nakita
Kako je ovaj dio Norveške vjetrovit u rekonstrukciji njegova izgleda i odjeće vodilo se računa i o vjetru. Odjeću je izradila Helena Gjaerum arheologinja koja koristi prapovijesne tehnike štavljenja kože i izrade odjeće. Prilikom odijevanja dječaka postignut je konsenzus u stilu odijevanja odnosno odlučeno je da se odjene za ljetno razdoblje, pa je tako njegovo tijelo rekonstruirano kao boso i u tunici dok mu prsa krasi ogrlica izrađena u skladu s arheološkim nalazima s ovog područja.
Švedski forenzični umjetnik i arheolog Oscar Nilsson potpisuje ovu rekonstrukciju. Ona je napravljena standardnom tehnikom tako što je tijelo prošlo CT skeniranje, nakon čega je izrađen 3d model koji je umjetnički oblikovan. Neovisno od čega je i u kojim okolnostima dječak umro – svojim posljednjim počivalištem odaje dojam usamljenosti, što nas dovodi do neizbježnog pitanje je li ona možda posljedica njegove različitosti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
