Zloupotreba psihijatrije: kada želja za reformom postane shizofrenija

Sporonapredujuća shizofrenija (rus. vjalotekušaja šizofrenija) posebna je dijagnostička kategorija shizofrenije koju je u Sovjetskom Savezu razradio psihijatar Andrej Vladimirovič Snežnevski sa svojim suradnicima. Snežnevskij je bio jedan od najuglednijih psihijatara u državi, ravnatelj Sovjetske akademije medicinskih znanosti, koji se bavio daljnjom razradom zasebne tradicije ruske psihopatologije.

Ruska tradicija

Rusija se počela baviti problemom oboljelih još 1762. godine kada je donesen zakon koji je zahtijevao brigu o “ludima” u posebnim ustanovama. Prvo utočište za mentalno oboljele (pod vodstvom liječnika) osnovano je 1771. u Sankt Petersburgu, a do 1814. Rusija je imala 14 utočišta. Psihijatrija se počela razvijati ukorak s ostatkom Europe, iako se jedan od ranih termina za shizofreniju, dementia praecox, pojavio tek početkom 20. stoljeća. Psihijatri su podržavali boljševičku vlast, a zauzvrat je tzv. Moskovska škola psihijatrije postala vrlo utjecajna u novoj državi. Jedan od njenih vođa, Ganuškin, proučavao je granično područje između poremećaja ličnosti i neuroza, a smatrao je da postoji kontinuitet među neurozama, poremećajima ličnosti i psihozama. Rane generacije te škole osuđivale su koncept blage shizofrenije, no kasnije su mu se vratile. Pod vodstvom Snežnevskija od 1940-ih pa do 1980-ih godina pokušali su stvoriti sveobuhvatan kliničko-biološki model shizofrenije koji bi objasnio i etiologiju i ishode bolesti. To je urodilo kompleksnim modelom shizofrenije tipičnim za Rusiju. Prema ruskoj tradiciji nisu postojali danas poznati poremećaji ličnosti poput graničnog i shizoidnog, već su se smatrali ranim ili djelomično izraženim stadijima shizofrenije. Njihova pojava ovisila je o kontekstu, a razlikovala se prema dugotrajnom tijeku što je dopuštalo da se stvori vrlo obuhvatan sustav za prepoznavanje i dijagnozu shizofrenije. Ruska psihijatrija posebna je po uvjerenju da se svi poremećaji mogu organizirati u kontinuum neuroza, poremećaja ličnosti i endogenih psihoza. Za razliku od tadašnjih tipova shizofrenije, Snežnevski je razlikovao tri glavna tipa: 1. kontinuirani koji je bio ili brzonapredujući ili sporonapredujući; 2. periodični koji se sastojao od jakih akutnih napada i remisija; 3. miješani oblik u kojemu je bio vidljiv napredak, a remisija nakon napada bila je samo djelomična. Njih su dopunjavali brojni prijelazni oblici koji obuhvaćaju današnje konstrukte bipolarnog poremećaja raspoloženja te granični, shizotipni i shizoidni poremećaj ličnosti.

Shizofrenija u službi KGB-a

Nažalost, taj sustav bio je i vrlo labav. Dobar dio psihijatara mogao je pod kriterije bolesti staviti i nepridržavanje normi ili patološko traženje pravde. Mnogi su vjerovali da je komunizam znanstveno utemeljen poredak i stoga potpuno logičan i racionalan. Nikita Hruščov u govoru objavljenom u državnim novinama Pravdi (hrv. Istina) 24. svibnja 1959. izjavio je da ljudi koji se protive komunizmu nisu normalna mentalnog zdravlja. Sporonapredujuća shizofrenija nije zahtijevala prisutnost psihotičnih simptoma, već je bila dovoljna tek određena količina negativnih simptoma: pesimizam, sukob s autoritetima, društvena neprilagođenost. Za razliku od današnjih shvaćanja shizofrenije, prisutnost samo tih simptoma bila je dovoljna za postavljanje dijagnoze. Zbog toga su brojni poremećaji ličnosti, anksioznost ili depresivnost mogli potpasti pod tu dijagnozu. Sam Snežnevski tvrdio je da neuvježbano oko ne može primijetiti sitne promjene u ličnosti koje obilježavaju sporonapredujuću shizofreniju. Oboljeli nastavljaju funkcionirati u društvu, no pate od deluzijskih težnji za istinom, socijalnom pravdom i dobrobiti čovječanstva. Ubrzo su u tome prepoznate patološke želje za reformom. Osobe s “paranoidnom strukturom ličnosti” patile su od deluzijske želje za “borbom za istinom i pravdom.” Malo je poznato i da je upravo Snežnevski popularizirao razliku između pozitivnih i negativnih simptoma shizofrenije (pozitivni su pojave deluzija, poremećaja u govoru i mišljenju, a negativne smanjenje emocionalne izražajnosti, siromaštvo govora, manjak želje za druženjem i manjak motivacije), pa se njemu dugo pripisivala ta podjela.


Interes KGB-a

Snežnevski je 5. srpnja 1962. dijagnosticirao shizofreniju političkom zatvoreniku Vladimiru Bukovskom. KGB, osobito pod Jurijem Andropovim, u tome je prepoznao vrijedan potencijal za obračunavanje s političkim disidentima. Andropov je u svibnju 1967. postao čelnik KGB-a. Već dva mjeseca kasnije pokrenuo je program za nadzor svih disidenata, tzv. Peti direktorat (svojevrsnu ideološku protuobavještajnu službu), a 1968. bio je vrlo važan za gušenje Praškog proljeća upozoravajući na opasnost od urušavanja komunističke ideologije. On je 29. travnja 1969. predložio novi plan da se očuva “sovjetska vlast i socijalistički poredak“ implementacijom nacionalne mreže psihijatrijskih bolnica. U razgovornom jeziku te su se bolnice uskoro počele nazivati “psikuške” (male ludnice). Slijedio ga je Dekret broj 345-209 od 15. svibnja 1969. koji je popisivao mjere za prevenciju “opasnih činova mentalno oboljelih osoba“. Drugi element plana bila je suradnja sa Institutom Serbski gdje su se psihijatri specijalizirali za prepoznavanje sporonapredujuće shizofrenije. On je osnovan 1921. i nazvan po psihijatru Vladimiru Serbskijem, jednom od osnivača forenzičke psihologije u Rusiji. Smatrali su se autoritetom za pitanje psihoza, alkoholizma, ovisnosti, ozljeda mozga, ali i sudskih forenzičkih istraga. Njegovim direktorom kasnije je postao upravo Andrej Snežnevski.

Mnogi psihijatri bili su iskreno uvjereni da pomažu oboljelima, dok su drugi jednostavno surađivali s tajnim službama. Bilo bi im rečeno koga trebaju pregledati, a ako bi se osoba opirala, policija bi ih prisilno dovela u bolnicu. Dio njih ujedno su bili i ispitivači za svrhe tajnih službi. Dijagnoze psihijatra nisu trebali potvrđivati sudovi, pa politička zatvaranja nisu bila vidljiva. Sovjetski savez počeo je masovno graditi psihijatrijske bolnice pa je od 1962. do 1974. broj kreveta u njima narastao s 222 600 na 390 000. To je čak ponekad isticano u propagandi kao briga za obična čovjeka. Disidenti su po dobivanju dijagnoze zatvarani, vezivani i tretirani teškim antipsihoticima, a redovito su bili na istim odjelima kao i ubojice sa psihičkim problemima. Osim antipsihotika davana su im i sredstva za uspavljivanje, inzulin i razni narkotici, a navodno je bilo i upitnih medicinskih postupaka koji su graničili s eksperimentiranjem poput neopravdanih lumbalnih punkcija (prikupljanja cerebrospinalne tekućine).

Među takvim oboljelima našli su se Josif Brodski (pjesnik), Vladimir Bukovski (aktivist), Aleksandar Jesenjin Volpin (pjesnik i matematičar), Pjotr Grigorenko (vojni zapovjednik), Zhores Medvedev (biolog i povjesničar), Viktor Nekipelov (književnik), Natan Šaranski (izraelski političar), Andrej Sinjavski (književnik), Anatolij Korjagin (psihijatar) i drugi. Svijetom se pročulo za zlouporabu pa je Sovjetski Savez javno prozivan na kongresima Svjetske psihijatrijske organizacije u Meksiku 1971., Havajima 1977., Beču 1983. i Ateni 1989. godine. Vladimir Bukovski 1971. prokrijumčario je 150 stranica dokumenata forenzičkih izvještaja o uglednim političkim disidentima. Zbog toga je 1972. optužen da je krivotvorio te izvještaje da bi širio antisovjetsku propagandu, no zbog velike se pažnje svjetske javnosti SSSR morao povući iz svjetskog udruženja da ne bude izbačen. Jedan od stručnjaka koji je posjetio Sovjetski Savez 1989. bio je zgrožen količinom političkih disidenata koji su zatvoreni zbog “deluzija reformizma”. Sporonapredujuća shizofrenija uz paranoju je bila jedna od najčešćih dijagnoza u Sovjetskom Savezu za zatvaranje političkih zatvorenika. U Rusiji 1980-ih godina postojala je trostruko veća koncentracija oboljelih od shizofrenije nego u SAD-u, odnosno dvostruko veća nego u zemljama poput Federalne Republike Njemačke, Austrije ili Japana.

Mračni epilog

Snežnevski se našao na udaru Svjetske psihijatrijske organizacije koja je smatrala da je sporonapredujuću shizofreniju izmislio samo da bi pomogao KGB-u. Prema njegovim suvremenicima on je iskreno vjerovao u ispravnost svoje dijagnoze i nije se radilo o sluganstvu politici. Umro je 1987. godine od raka pluća, a u trenutku smrti imao je počasni naslov Heroja socijalističkog rada, dva Reda Lenjina, četiri Reda crvene zvijezde i Državnu nagradu Sovjetskog Saveza. Jurij Andropov 1982. naslijedio je Brežnjeva kao vođa Sovjetskog Saveza, no umro je 15 mjeseci kasnije od bolesti. Taj dijagnostički termin i danas se nalazi u ruskom izdanju Međunarodnog dijagnostičkog priručnika, kao i u brojnim zemljama nastalima raspadom Sovjetskog Saveza ili bivšim članicama Varšavskog pakta. Serbskij institut i danas postoji, a vodi ga Zurab Kekelidze, glavni psihijatar Putinove Rusije. Njegova disertacija bila je upravo o sporonapredujućoj shizofreniji, a izjavio je da bi homoseksualnost mogla biti naznaka shizofreniformnih mentalnih bolesti. Jedan je od stručnjaka tog centra u prosincu 2012. izjavio da su aktivisti za građanska prava osobe koje se zbog svoje “mentalne patologije” ne mogu ograničavati unutar okvira društvenih normi, a njihovu bolest “potiče Zapad.”

[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Bukowski je rođen je 1942. godine u Baškiriji. Otac mu je bio poznati novinar, a još u studentskim danima Vladimir se okrenuo aktivizmu pa je pokrenuo neautorizirani časopis zbog čega je izbačen iz srednje škole. Studirao je biologiju i kasnije postao neurofiziolog. Nastavio se baviti kritikom režima predviđajući kolaps ideologije i manjak moralnosti. Izbačen je sa sveučilišta 1961., a 1963. osuđen je zbog raspačavanja zabranjene knjige Milovana Đilasa. Psihijatri su ga proglasili mentalno bolesnim i poslali ga u posebnu bolnicu u Lenjingradu. Tamo se upoznao s generalom Pjotrom Grigorenkom koji je zatvoren nakon što se nije okanio kritike ni nakon slanja u službu na Daleki istok. Bukovski je nasta- vio pripremati demonstracije i širiti zabranjenu literaturu, a vlasti su ga nastavile zatvarati u psikuške. To se obilo o glavu agentima KGB-a jer se usredotočio upravo na zloupotrebu psihijatrije. Prikupljao je podatke o tome, a 1971. uspio je prokrijumčariti 150 stranica teksta o dijagnozama disidenata. Dokumente su na Zapadu objavili francuski aktivisti okupljeni u Međunarodnom odboru za obranu ljudskih prava. Bukovski je prokrijumčario i pismo upućeno zapadnim psihijatrima u kojima je pozvao da na idućem svjetskom kongresu rasprave jesu li navedeni dovoljni dokazi za zatvaranje oboljelih. Već iste godine 44 europska psihijatra pisala su Londonskom The Timesu i izrazila sumnje u opravdanost dijagnoza šest spomenutih ljudi. Svjetske organizacije ubrzo su pokrenule istrage, a 1977. Šesti svjetski kongres Svjetske psihijatrijske organizacije osudio je Sovjetski Savez i pokrenuo odbor koji bi nadgledao zlouporabu. To nije pomoglo pa su se sovjetski predstavnici 1983. morali radije povući, nego biti izbačeni. Bukovskij je to kasnije slavio kao veliku pobjedu. Bukovski je javno prozvan u Pravdi “zlokobnim huliganom” i uhićen 29. ožujka 1971. Nakon nekoliko mjeseci u psihijatrijskoj ustanovi proglašen je mentalno zdravim, no morao se suočiti sa suđenjem. Osuđen je na dvije godine zatvora, pet godina u radnom logoru i pet u egzilu. U zatvoru je Bukovski sa zatvorenim psihijatrom Semjonom Gluzmanom napisao Priručnik o psihijatriji za disidente u kojemu su bile upute o tome kako se ponašati za vrijeme ispitivanja da te ne proglase mentalnom oboljelim. Bukovskij je krajem 1976. prisilno deportiran iz Sovjetskog Saveza i u Zürichu zamijenjen za Louisa Corvalána, zarobljenog čileanskog komunističkog vođu. Bukovski se nastanio u Cambridgeu u Ujedinjenom Kraljevstvu i posvetio se pisanju memoara i nastavku studija biologije. Postao je istaknuti kritičar Sovjetskog Saveza, ali i “zapadnjačke naivnosti”. Bio je jedan od pokretača bojkota ljetnih Olimpijskih igara u Moskvi 1980. kao odgovora na invaziju na Afganistan. Bio je i jedan od osnivača Resistance Internationala (hrv. internacionalni otpor), antikomunističke organizacije koja je podupirala disidente, prosvjede protiv komunističkih zemalja i nastojala spriječiti zatopljenje odnosa sa Zapadom. Bukovski je kasnije izazvao skandal kada je zajedno s kolegama emigrantima optužio Gorbačova da nije iskren u svojim reformističkim namjerama. Nakon raspada Sovjetskog Saveza ruski predsjednik Boris Jelcin pozvao je Bukovskog da služi kao stručni svjedok u sporu pred Ustavnim sudom u kojem su komunisti tužili Jelcina zbog zabrane njihove stranke. Bukovski je iskoristio priliku da potajice skenira mnoge tajne dokumente i proslijedi ih na Zapad, uključujući tajna izvješća KGB-a Centralnom komitetu. Kompilacija dokumenata kasnije je objavljena i prevedena ne nekoliko jezika, ali ne i engleski. Bukovski se kasnije posvađao s Jelcinom pa mu je od 1996. do 2007. bio zabranjen ulazak u zemlju. Tada mu je omogućen jer se kandidirao protiv Dmitrija Medvedeva u ruskim predsjedničkim izborima, no njegova je kandidatura kasnije proglašena nelegalnom zbog toga što je posljednjih 10 godina živio u Ujedinjenom Kraljevstvu. Bukovski je i danas živ, kritizira Putinovu vlast (nazvao ga je na- sljednikom Staljinova šefa tajne policije Lavrentija Berije), kao i američku i europsku politiku.[/box]

Komentari