Hrabri Škot neobična imena Mungo Park odvažio se istražiti rijeku Niger. On je prvi Europljanin koji u tome uspio. Nakon što se nekoliko puta našao u smrtnoj opasnosti, konačno je stigao do Nigera 21.7.1796. godine. Tada se nalazio na području današnej države Mali.
Kako mu je vladar zabranio boravak u gradu Segouau, potražio je sklonište u okolnim selima, ali bez uspjeha. Već se bojao da će kišnu i vjetrovitu noć morati proboraviti u krošnji nekog drveta kad mu je prišla domorotkinja i osigurala smještaj kod svoje obitelji. Pjevali su mu pjesmu sažaljenja:
[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″ arrow=”no”]„Vjetrovi su zahukali i kiša je pala / jadan bijeli čovjek, slab i umoran, došao je i sjeo pod naše stablo / on nema majku da mu donese mlijeko, nema ženu da mu melje žito. / Imajmo sažaljenja nad bijelim čovjekom jer nema majke…“[/quote]
Bio je toliko dirnut da im je podario dva od četiri gumba s prsluka – jedino što mu je još preostalo. Krenuvši dalje, istražio je dio obale rijeke do grada Sille (oko 80 km), a zatim se 30. srpnja odlučio vratiti jer je potpuno iscrpio resurse. Išao je drugim putem, slijedeći obalu rijeke Niger oko 480 km do grada Bamaka. Put natrag bio je još teži nego put do Nigera. Kišna je sezona bila u punome jeku i pretvorila putove u kaljuže, a onemogućen mu je pristup u neka naselja jer su vjerovali da je špijun. Teško se razbolio nakon što je stigao u grad Kamaliju, ali ga je spasila gostoljubivost muslimanskog trgovca Karfe Taure koji mu je dopustio da provede sedam mjeseci u njegovoj kući. Zatim su se priključili karavani s robovima i vratili u Pisaniju.
Parkovi opisi i zgražanje nad strašnim uvjetima u kojima su živjeli i radili afrički robovi imali su velik utjecaj na pokret za ukidanje ropstva (abolicionizam). Tako je prilikom posjete Pisaniji zapisao:
[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″ bcolor=”#” arrow=”no”]„Robovi su obično osigurani tako da se okovima veže desnu nogu jednog roba za lijevu nogu drugog. [Zbog toga] moraju hodati vrlo polagano. Na sličan su način skupine od po četiri roba povezane okovima oko vrata. Svakog su jutra u lancima izvedeni u hlad ispod stabla tamarinda kako bi pjevali pjesme da ne bi klonuli duhom. Iako su neki s nevjerojatnom hrabrošću trpjeli sve muke svoga položaja, većina ih je bila bezvoljna te su cijele dane sjedili u stanju potištenosti i melankolije, ne dižući pogled s tla.“[/quote]
Zov Afrike
Krajem 1797. vratio se preko Antigve u London te stekao slavu u znanstvenim krugovima. Dvije godine nakon toga objavio je knjigu o svojoj avanturi koja je privukla mnoge pohvale. Prvo izdanjePutovanja u unutrašnje krajeve Afrike (engl.Travels in the Interior Districts of Africa) brzo je rasprodano. Knjiga je postavila novi standard za putopise te je Europljanima dala prvi uvid u ljude koji žive u unutrašnjosti Afrike. Park se oženio za Alice Anderson, kćer kirurga kod kojeg je odradio praksu, te se skrasio kao liječnik u gradiću Peebles u rodnom kraju. Takav mu je život ubrzo dosadio. Pisao je prijatelju Walteru Scottu, autoru poznatog romanaIvanhoe:
[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” align=”left” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″]„Radije bih se suočio s Afrikom i svim njenim strahotama nego da istrošim svoj život u dugotrajnim i mukotrpnim jahanjima preko hladnih i usamljenih ravnica i turobnih brda.“[/quote]
Zaželio je krenuti u novu ekspediciju. Dobio je ponudu za istraživanje Australije od prestižnog Kraljevskog društva za unapređenje prirodnih znanosti (poznatije kao Royal Society), ali ekspedicija nije ostvarena jer je tražio previše novca.
Druga ekspedicija
Kolonijalni ured britanske vlade je 1803. pokrenuo novu, veću i bolje opremljenu ekspediciju, želeći istražiti čitav tok Nigera. Kad su mu prišli i ponudili mu vodstvo, rado je pristao. Cilj im je bio istražiti rijeku Niger i vratiti se brodom do njenog ušća. Ekspedicija je zbog raznih poteškoća odgođena do 1805. godine. Park je to vrijeme iskoristio kako bi učio arapski. U Peebles je iz Maroka pozvao učitelja Sidija Ombaka, čije je ponašanje u jednakoj mjeri nasmijavalo i čudilo lokalne stanovnike. Pozivajući se na snove, Ombak je upozorio Parka da, ako ponovno otputuje u Afriku, više se neće vratiti i zato nije želio poći s njime.
Ovog je puta Parkova ekspedicija bila mnogo veća. Sudjelovali su Alexander Anderson (Parkov zamjenik i šogor), 35 vojnika, jedan poručnik, dvojica pomoraca i šestorica obrtnika (brodograditelja i sl.). Imali su konje i tovarne mule, robu za trgovanje s domorodcima i obilje oružja i streljiva. Park je opunomoćen da u ime britanske vlade sklapa ugovore s lokalnim vladarima. Krenuo je iz Portsmoutha 31. siječnja 1805. i stigao u Gambiju, gdje su mu se priključili spomenuti vojnici.
[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” align=”right” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″ bcolor=”#”]„Skočili su u brod puni entuzijazma i pozdravili Goree [britansku tvrđavu] s opetovanim pokličima. Vjerujem da bi mi se s velikim oduševljenjem pridružio svaki vojnik u toj tvrđavi; ali nikakvi poticaji nisu mogli natjerati ijednog crnca da mi se priključi.“[/quote]
Sve ili ništa
Usprkos stručnim savjetima, Park je krenuo iz Gambije 27. travnja tijekom kišne sezone, konačno pridobivši nekoliko domorodaca da ga prate. Najvažniji od njih bio je Isaaco, svećenik i trgovac iz naroda Mandingo. Stigli su u Pisaniju i zatim slijedili tok rijeke Gambije te prošli kroz gradove Medinu i Tambico. Nedugo nakon toga dogodila im se prva veća nesreća. Sedam tovarnih mula i velik dio opskrbnog materijala izgubljeni su u požaru nastalom nakon što je ekspedicija uznemirila golem roj pčela. Vlažno tlo pogodovalo je razvoju bolesti. Osmog lipnja dogodio se prvi smrtni slučaj – jedan od obrtnika umro je od dizenterije. Domorodci su se pokazali vrlo vješti u krađi, a stalno su ih vrebali lavovi. Dana 10. srpnja stigli su u Keminoom, grad gdje su ih neprestano pljačkali. Ekspediciju su desetkovale bolesti – kad su sredinom kolovoza stigli u gradić Sandsanding na rijeci Niger (blizu Segoua), bilo je živo još samo 11 Europljana – ostali su podlegli bolestima, iscrpljenosti ili zvijerima. Tužnu sudbinu jednog od njih Park je opisao ovako:
[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″ bcolor=”#” arrow=”no”]„[…] William Alston, jedan od mornara s broda Squirrel, koji mi je stavljen na raspolaganje, postao je tako slab da je pao s magarca i dopustio životinji da pobjegne. Posjeo sam ga na svog konja, ali se nije mogao držati u sedlu bez pomoći. Postavio sam ga ponovno na magarca, ali je svejedno pao. Opet sam ga posjeo na konja i rekao jednom momku da ga drži uspravno dok ja vodim konja, ali se i to pokazalo neuspješno. Nakon više padova, molio me da ga ostavimo u šumi do jutra. Ostavio sam ga s nabijenim pištoljem.“[/quote]
Ostali su u Sandsandingu dva mjeseca kako bi se oporavili, ali se umiranje nastavilo – jedna od žrtava bio je Anderson. Sredinom studenog preostala su samo petorica. Nepokolebani Park poslao je Isaaca sa svojim zapisima natrag, Josephu Langleyju, direktoru African Associationa, a ostale poveo dalje niz rijeku s novim vodičem Amadijem Fatoumom i trima robovima. Od Europljana su preostali samo časnik i trojica vojnika. Jednog od njih zahvatilo je ludilo. Nastavili su put nizvodno od Segoua brodom. Imali su obilje naoružanja, ali malo opskrbnog materijala. Park je zapisao:
[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″ bcolor=”#”]„Ovog sam dana podignuo britansku zastavu te ću krenuti na istok. Čvrsto sam se odlučio pronaći kraj rijeke Niger ili umrijeti pokušavajući.“[/quote]
Smrt na velikoj rijeci
Kad je vodič stigao Langleyju, ovaj je već bio primio vijest o Parkovoj smrti. Park je uspio prijeći više od 1600 kilometara do Busse, pritom odbivši mnoge napade domorodaca i prebrodivši mnoge prirodne nedaće, ali se naposljetku utopio prilikom sukoba s Tuarezima. Gađali su ga strelicama i kopljima nakon što mu se čamac zaglavio na kamenu usred rijeke. Vidjevši da im je pozicija neodrživa, Park i preživjela četvorica Europljana skočila su u rijeku, ali su se svi utopili. Sukob su preživjeli samo Fatouma i jedan od robova.
Parkova smrt šokirala je britansku javnost. Popularni listThe Times izvijestio je:
[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#00000″ bcolor=”#” arrow=”no”]„[…] govori se da je pristiglo pismo s rijeke Gambije s vijestima da je gdin. Mungo Park, istraživač, i njegovi pratioci (izuzev dvojice ili trojice) stradao od ruke domorodaca iz unutrašnjosti te zemlje.“[/quote]
Uskoro su se pojavile druge priče o njegovoj smrti, primjerice da ga je kralj Segoua dao ubiti kao špijuna, ali nitko nije znao točne okolnosti njegove smrti. Organizirana je ekspedicija koja je otišla u potragu za Parkom. Na temelju oskudnih dokaza zaključili su da Fatoumina priča vjerojatno odgovara istini. Fatouma i drugi uspjeli su pronaći Parkov remen za mač i neke druge osobne predmete, ali mu je točno mjesto smrti i dalje nepoznato. Parkov sin Thomas odbio je vjerovati da mu je otac mrtav te je 1827. krenuo u ekspediciju da ga spasi, ali je umro od groznice.
Prvi Europljani koji su dovršili Parkovu misiju traženja ušća rijeke Niger bili su Richard i John Lander 1830. godine. Parku je podignut spomenik u Selkirku te spomen-ploče u Nigeriji i Gambiji. Kraljevsko škotsko geografsko društvo od 1930. dodjeljuje Medalju Munga Parka za zasluge na polju geografije stečene na fizički ili društveno opasnim mjestu.
Piše: Boris Blažina
Mungo Park u potrazi za rijekom Niger (1. dio)
