Mungo Park u potrazi za rijekom Niger (1. dio)

Kako se bližio kraj 18. stoljeća, Europljani su usmjerili pogled na unutrašnjost Afrike. Iako su već preko 300 godina posjećivali priobalna sela i gradili utvrde na obalamaCrnog kontinenta, o njegovoj unutrašnjosti nisu znali gotovo ništa. Priče o basnoslovnom bogatstvu i izgubljenim gradovima, kao i želja za slavom, naposljetku su privukli istraživače i u ovaj izrazito nepristupačan i opasan kraj svijeta.

Britanski klub African Association, predvođen istaknutim botaničarom Josephom Banksom, osnovan je s ciljem istraživanja unutrašnjosti zapadne Afrike i njenim uklapanjem u britansku trgovačku mrežu. Iako su je muslimani poznavali već stoljećima, Europljani nisu znali gotovo ništa o glavnoj prometnoj arteriji te regije, rijeci Niger. Prvi istraživač kojeg je Association angažirao bio je Amerikanac John Ledyard, bivši pratitelj Jamesa Cooka. Njegova je ekspedicija završila tragično – umro je od trovanja u Egiptu početkom 1789., ne stigavši ni blizu odredišta. Nakon njega bilo je nekoliko neuspjelih pokušaja.

Mlada nada Britanije

African Associatpark-portraition zatim se okrenuo Mungu Parku, mladom škotskom seoskom liječniku. Mungo Park rođen je 11.9.1771. u Škotskoj kao dijete bogatog farmera. Završio je studij medicine i botanike u Edinburghu. Stekao je važno praktično iskustvo kao pomoćni brodski kirurg na brodu britanske Istočnoindijske kompanije i na Sumatri. Njegovo znanje o bilju dovelo ga je u kontakt s Josephom Banksom.

Godine 1795. izabran je za predvodika ekspedicije. Njegov zadatak bio je otkriti tok rijeke Niger i legendarni grad Timbuktu. Postojale su, naime, tri teorije o toku rijeke Niger – da utječe u jezero Čad, da teče u velikom luku te se slijeva u rijeku Kongo i da se izlijeva u more u Nigeriji (posljednja je točna).

Predstojale su mu opake prepreke – neprijateljski raspoloženi plemenski vođe očekivali su danak, muslimanski trgovci u Europljanima su vidjeli opasne konkurente, a prijetili su razbojnici, bolesti i sveprisutna žega. Park je svoju motivaciju opisao ovako:

[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” align=”left” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″]„Imao sam strastvenu želju za proučavanjem proizvoda te tako malo poznate zemlje i da upoznam način života i karakter domorodaca. Znao sam da mogu podnijeti umor te sam se pouzdao u svoju mladost i snagu konstitucije da me sačuva od posljedica klime. … Ako poginem tijekom putovanja, pomirio sam se s tim da će moje nade i očekivanja umrijeti sa mnom; ali ako uspijem, svojim bih sunarodnjacima pojasnio geografiju Afrike te njihovoj ambiciji i radišnosti omogućio pristup novim izvorima bogatstva i novim trgovačkim rutama.“[/quote]

Prva iskustva Crnog Kontinenta

Napustivši domovinu 22.5.1795., Park je krenuo trgovačkim brodom iz luke Portsmouth i za mjesec dana stigao do trgovačkog gradića Jillifree (danas Jufureh) na ušću rijeke Gambije, dijela kraljevstva Barra. Ti su krajevi bili poznati po trgovini solju te proizvodnji meda i jake medovine. Opisao je izobilje životinja u rijeci – morski psi, aligatori, vodenkonji i mnoštvo riba. Produžio je do engleske trgovačke postaje Pisanije (danas Karantaba) gdje ga je prema dogovoru dočekao trgovac robljem John Laidley i priskrbio mu opremu i vodiče. Park se razbolio od malarije, pa je ekspediciju pokrenuo tek nakon pet mjeseci.

Krenuo je 2. prosinca s kišobranom, drvenim štapom sa srebrnim vrhom i visokim šeširom koji mu je ujedno poslužio za skrivanje bilježaka s putovanja. Ponio je i praktične stvari poput kompasa, sekstanta, termometra, kovčežića s lijekovima, nešto staklenih perli, duhana i jantara za trgovanje, konja, dva magarca, dvije sačmarice i dva para kubura. Vodiči su mu bili oslobođeni rob Johnson i maloljetni rob Demba, kojem je po završetku putovanja obećana sloboda. Park nije znao arapski, pa je ponio gramatiku arapskog jezika. Naučio je osnove lokalnog jezika Mandingo. Ponuđeno mu je da radi sigurnosti putuje s karavanom trgovaca robljem, ali je odbio, povevši samo vodiče. Krenuo je rutom uz rijeku Senegal, a zatim polupustinjskim krajevima države Kaarte (danas pograničje Senegala i Malija).

O lokalnom stanovništvu

Domorodci s kojima je imao najviše posla pripadali su narodu Mandingo. Bavili su se stočarstvom, peradarstvom te uzgojem riže, kukuruza, raznog voća i povrća (lubenica, luk, tikvice, jam, grah itd.), a omiljeno jelo bilo im je kus-kus. Opisao ih je ovako:

[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″]„Pripadnici naroda Mandingo su, općenito govoreći, blagog, druželjubivog i uslužnog karaktera. Muškarci su obično natprosječno veliki, dobro građeni, snažni i sposobni izdržati velike napore; žene su dobroćudne, živahne i ugodne. Nošnja obaju spolova sastoji se od pamučne tkanine domaće izrade; muškarci nose široke halje nalik albama s gaćama koje sežu do koljena; na nogama nose sandale, a na glavama kapice od bijelog pamuka. Ženska nošnja sastoji se od dvaju komada tkanine od kojih jedan nose oko pasa te im seže do gležnja i služi im kao suknja; drugi nehajno prebacuju preko prsa i ramena.“[/quote]

Ostali narodi na širem području bili su tmurni ali vjerni Felupe, ratoborni Wolofi i povučeni pastiri Fulbe. Dio ih je bio islamske religije, ali većina se još držala tradicionalne vjere. Koliko su god Afrikanci bili egzotični Parku, Europljani su njima bili u jednakoj mjeri strani i čudnovati. Park je opisao jedan razgovor s domorodcima:

[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″ arrow=”no”]„Svi su bili vrlo znatiželjni, ali su me isprva gledali s užasom – pitali su me jesu li moji sunarodnjaci ljudožderi. Bili su vrlo željni saznati što se s robovima dogodi nakon što pređu [ocean]. Rekao sam im da ih se uposli kao zemljoradnike, ali mi nisu vjerovali. Jedan je položio ruku na tlo i pitao me: ‘Imate li vi stvarno ovakvo tlo kao mi, na kojem možete stajati?’ Zbog duboko ukorijenjenog uvjerenja da bijelci kupuju crnce kako bi ih proždrli ili prodali drugima da ih pojedu, crnci se neizmjerno boje putovanja prema obali. Trgovci robljem stoga ih stalno drže u lancima te budno paze na njih.“[/quote]

Preko trnja do zvijezda

Prvi lokalni vladar, Fatta od Woolija, bio je vrlo uslužan i darežljiv prema Parku, davši mu vodiče i blagoslov. Ali već u državici Bundu (danas zapadni Mali) bio je prisiljen predati domorodcima najbolje odijelo i kišobran, a uskoro je lokalnim moćnicima dao gotovo sve perle, jantar, duhan i dio odjeće. S druge strane, neki domorodci, bez obzira na društveni status, bili su spremni znanjem, radom ili hranom pomoći Parku. Do kraja godine prešao je čak 480 km, ali je zatočen u Ludamaru (danas na granici Malija i Mauretanije) prilikom prvog susreta s Maurima. Park je podvrgnut ruglu i na razne načine mučen. Demba je prodan u ropstvo, ali je Johnson smatran prestarim da bude od koristi. To se pokazalo spasonosnim jer je pomogao Parku da pobjegne početkom srpnja 1796. godine. Nagovarao je Parka da odustanu od ekspedicije, ali je ovaj uporno odbijao. Poslavši natrag Johnsona s kopijom svojeg dnevnika, nastavio je sam na konju, oboružan samo kompasom i visokim šeširom s bilješkama. Bio je na rubu snaga i umalo umro od žeđi. Imao je veliku sreću te je preživio zahvaljujući tome što je naišao na jedan od rijetkih kišnih dana u polupustinjskom kraju. Park je 21.7.1796. konačno stigao do rijeke Niger kod grada Segoua u današnjem Maliju. U dnevniku je zapisao:

[quote font=”arial” font_size=”14″ font_style=”italic” bgcolor=”#e7e7e7″ color=”#000000″ bcolor=”#” arrow=”no”]„Vidio sam s beskonačnim zadovoljstvom velik cilj svojeg zadatka: dugo priželjkivanu i veličanstvenu rijeku Niger koja je bliještala na jutarnjem svjetlu, široka poput Temze kod Westminstera, kako polagano teče prema istoku. Pohitao sam do njezinog ruba i, nakon ispijanja gutljaja vode, svesrdno zahvalio Svevišnjemu jer je moje dosadašnje napore nagradio uspjehom.“[/quote]

Piše: Boris Blažina

Mungo Park u potrazi za rijekom Niger (2.dio)

 

Komentari