Zahvaljujući moćnim teleskopima vidjeli smo slike dubokog svemira, a u međuvremenu smo i saznali da svemir ima i svoj miris. No, što je sa zvukom. Na prvu čini se da je svemir tih i da u njemu vlada zastrašujuća tišina. Znamo da u svemiru nema zraka pa nema mogućnosti za prijenos zvučnih valova. No, znanstvenici koji se već niz godina bave zvukom svemira uvjeravaju nas da tome nije tako i da je ta tišina prividna i posljedica nemogućnosti našeg uha da čuje udaljene vibracije koje su izvan naših slušnih kapaciteta.
Svemir je u osnovi pun vibrirajuće energije, kao i sve oko nas. Ništa u našoj okolici nije u stanju potpunog mirovanja iako mi to ne vidimo tako. Primjerice naš krevet na kojem ležimo nije nepomičan kako se to našem oku čini već je na atomskoj razini sastavljen od molekula i atoma koji vibriraju stotinama trilijuna puta u sekundi i međusobno se sudaraju, kao što su kretanja prisutna i na subatomskoj razini. U tom kretanju i međusobnom sudaranju oku nevidljivih čestica proizvodi se svjetlost.
Način na koji možemo čuti svemir
Jedan od načina na koji možemo čuti svemir je u pretvaranju svjetlosnih valova u zvučne. Ovaj se postupak naziva sonifikacija, a zasniva se na upotrebi astronomskih slika snimljenih raznim vrstama teleskopa. Sonifikacijom se više od desetljeća bave stručnjaci predvođeni Kimberly Kowal Arcand – koordinatoricom vizualizacije u Centru za astrofiziku Sveučilišta Harvard i Instituta Smithsonian, smještenog u Cambridgeu u američkoj saveznoj državi Massachusetts. Projekt se bazira na varijacijama u skalama boja na dobivenim astronomskim snimkama.
Ideja je projekta bila da se slike pretoče u zvuk. Bio je to način manipulacije kako bi se nečujan zvuk ovog stalnog kretanja učinio čujnim ljudskom uhu. U sonifikaciji koristila su se tri različita teleskopa Chandra X-Ray, Hubble i Spitzer, a oni su prenijeli zvukove zvijezda, galaksija, crnih rupa i maglica. Svaki je teleskop u ovom projektu sonifikacije imao određeni zadatak pa je tako jedan snimao prašinu, drugi plin, treći kompaktne tvorevine, a pri tome je svaki od njih koristio i različite vrste snimanja (infracrveno, rendgensko i optičko) .
U konketnom projektu važnu su ulogu imali i astrofizičar i strastveni zaljubljenik u glazbu Matt Russo i glazbenik Andrew Santaguida. Oni su postavili glazbena pravila koja su omogućila da se uspostavi uspješna interakcija između znanosti i umjetnosti. Teleskope su pri tome povezali s raznim instrumentima, pa je tako Chandra dobila zvuk ksilofona, Hubble žičanih instrumenta, a Spitzer klavira.
Zvuk Mliječne staze
Među brojnim snimkama iz ovog projekta izabrali smo snimku središta naše galaksije odnosno Mliječne staze u kojoj se nalazi crna rupa okružena brojnim zvijezdama, oblacima prašine i plina. To je mjesto rađanja zvijezda i intenzivne aktivnosti, što znači da je središte galaksije vrlo bučno mjesto. Glede osnovnih zakonitosti koje su znanstvenici postavili u pretvaranju slike u zvuk navesti ćemo samo neke. Među važnijim pravilima je ono da se svaka slika iščitava s lijeva na desno, a zvukovi se tumače prema položaju i intenzitetu svjetlosti na slici. Što je svjetlost na višoj poziciji to su i tonovi viši, a intenzitet svjetlosti određuje glasnoću tona. U pretvaranju nota nije bilo svejedno je li riječ o kompaktnoj masi ili oblaku plina i li prašine.
Rezultati su zapanjujući i otvaraju jedno novo poglavlje istraživanja svemira, a koje će na ovaj način zadobiti veću pozornost javnosti. Posebno se naglašava važnost projekta za slijepe i slabovidne osobe jer će tako po prvi puta one dobiti privilegij uvida u prostranstva svemira.
Piše: Sonja Kirchhoffer
