Erupcije koje su šokirale moderno doba

Erupcija islandskog vulkana Eyjafjallajökull 2010. godine uzrokovala je najveće probleme u zračnom prometu od Drugoga svjetskog rata. Erupcije vul-kana uvijek su bili fascinantni događaji u povijesti, od uništenja Pompeja u rimsko doba do katastrofalnih erupcija Tambore i Krakatoe u 19. stoljeću

Brojni vulkani dominiraju otočnim područjem Indonezije, a nastaju zbog subdukcijskih zona između Euroazijske i Indo-australske litosferne ploče. Subdukcija je proces u kojem se jedna litosferna ploča podvlači pod drugu, odnosno uranja pod drugu kako se ploče međusobno približavaju. Neki od indonezijskih vulkana značajni su zbog njihovih erupcija, poput Krakatoe (1883.) i jezera Toba. Procjenjuje se da se iznimno jaka erupcija dogodila prije oko 74 000 godina i izazvala vulkansku zimu u trajanju od šest godina. Stoga je vrlo iznenađujuće da je i dalje malo poznata erupcija na Tambori koja se dogodila na današnji dan. Vjerojatno se razlog tomu krije u činjenici da je za vrijeme erupcije Krakatoa bila raširena upotreba telegrafa i vijesti su mogle „putovati“ mnogo brže. No, slučaj nije bio isti kod erupcije na Tambori 1815. godine.

Tambora 1815.: godina bez ljeta

Tambora se nalazi na otoku Sumbawi koji ima površinu od 15 448 četvornih kilometara i 1, 39 milijuna stanovnika. Tambora je prije erupcije bila visoka 3,4 km te jedan od najviših vrhova u indonezijskom arhipelagu. Nakupljanje magme unutar nje uzrokovalo je erupciju koja se dogodila na današnji dan 1815. godine.

Tambora je prije erupcije „mirovala“ približno tisuću godina, no 1812. čula se tutnjava, a tamni se oblak zamjetno povećavao. Najprije je došlo do umjerene erupcije 5. travnja 1815., a uslijedila je burna detonacija. Eksplozija se mogla čuti i 1 400 km daleko, do Bornea, Jave i Molučkih otoka. Mnogi su mještani pomislili da čuju zvuk topovske paljbe, a neke vojne jedinice mobilizirale su se za rat. Tijekom jutarnjih sati 6. travnja vulkanski pepeo počeo je padati na istočnu Javu. Četiri dana kasnije, ono što su neki smatrali zvukom topova, čulo se na otoku Sumatri, u daljini većoj od 2 600 kilometara. Međutim, sve to bio je tek uvod.


Erupcija je intenzivirana tijekom večernjih sati 10. travnja. Cijela planina prekrivena je masom tekuće vatre, a činilo se da vatreni jezici požara dosežu nebo. Kamenje promjera do 20 cm počelo je padati poput kiše na okolno područje uz pratnju oblaka pepela. Lava se slijevala niz planinu, razarajući do temelja selo Tambora. Oblak pepela proširio se do otoka Jave i Sulawesija (odnosno oko 500 km).

Erupcija je imala indeks vulkanske eksplozivnosti 7 (engl. volcanic explosivity index), jedina slična njoj bila je erupcija vulkana Taupo u 180. godini. Izbačeni materijal imao je obujam od 160 kubičnih kilometara, vjerojatno najveći obujam koji je povijest zabilježila. Imala je četiri puta veću energiju od erupcije Krakatoe, ekvivalentnu 800 megatona TNT-a (16 puta više od najveće nuklearne bombe koja je testirana i poznata kao Tsar Bomba). Krater vulkanskog podrijetla (kaldera) imao je promjer od sedam km i bio dubok oko jedan kilometar. Tambora je „smanjena“ na samo 2 851 metar visine, odnosno izgubila je trećinu prethodne visine. Dim od erupcije došao je do stratosfere, na visini od preko 43 kilometra. Cjelokupno raslinje otoka bilo je uništeno i iščupana drveća plutala su u obližnjim morima. Procjenjuje se da je erupcija vulkana odnijela između 11 000 i 12 000 života, a više do 90 % žrtava bili su stanovnici otoka. Većina njih nije evakuirana nakon prve erupcije 5. travnja. Glad i različite bolesti uzrokovale su mnoge smrti jer je poljoprivreda na tamošnjem područja bila uništena nakon erupcije. Erupcijom su se otrovni plinovi proširili u atmosferu, a ljude su pogodile različite bolesti. Nadalje, područje je pogodio i tsunami do četiri metra visine (tsunami srednje veličine). Procjenjuje se da je još 49 000 ljudi poginulo zbog neizravnih posljedica erupcije.

Otok je tada bio dio britanskog kolonijalnog carstva. Poručnik Owen Philips istraživao je posljedice erupcije. Istaknuo je: „Tijekom putovanja prema zapadnom dijelu otoka, prošao sam kroz skoro cijeli Dompu i značajan dio Bime. Bilo je šokantno vidjeti ekstremnu bijedu na koju su tamošnji stanovnici svedeni. Ostaci nekoliko leševa bili su i dalje na cesti, kao i oznake mjesta gdje su mnogi drugi pokopani: sela su gotovo u potpunosti napuštena, preživjeli stanovnici raspršili su se kako bi pronašli hranu.“

Erupcija je također izazvala globalne klimatske anomalije poznate kao „vulkanska zima“. Sljedeća godina (1816.) poznata je kao „godina bez ljeta“, čak i za Europu te Sjevernu Ameriku. Nakon erupcije propali su usjevi i uginula je stoka u sjevernoj hemisferi, a pojavila se glad. Nadalje, raširile su se bolesti poput tifusa i kolere. Procjenjuje se da je zbog svega umrlo još 200 000 ljudi.

Poremećene su monsunske sezone u Kini i Indiji, a tisuće ljudi bile su prisiljene pobjeći zbog poplava. Čestice pepela ostale su u atmosferi od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Proširile su se diljem svijeta, izazivajući različite optičke fenomene kao što su dugotrajne i briljantne boje zalaska sunca.

Ekshumacija u 2004. godini otkrila je ostatke dviju odraslih osoba zakopanih ispod pepela u visini preko tri metra. Pronađene su u istom položaju kao i onda kada ih je pogodila erupcija 1815. godine. Stoga je mjesto dobilo naziv „Pompeji istoka“. Naime, erupcija Tambore vrlo je slična erupciji Vezuva 79. godine.

Krakatoa 1883.: erupcija koja je proizvela najglasniji zvuk u povijesti

26.8.1883. započela je erupcija vulkana Krakatoa u Indoneziji. Idućeg dana urušile su se dvije trećine vulkana pri čemu je došlo do najjače eksplozije u zabilježenoj povijesti. Procjenjuje se da je ta eksplozija imala snagu do 200 megatona TNT-a.

Najjača termonuklearna bomba koja je ikada eksplodirala bila je slavna sovjetska “Car bomba” od 50 megatona. Vulkanska eksplozija Krakatoe bila je čak 4 puta jača od “Car bombe,” 13 300 puta snažnija od nuklearnog napada na Hirošimu i jača od bilo kojeg oružja koje su ljudi do sada proizveli.

Od eksplozije i erupcije Krakatoe poginulo je više od 36 000 ljudi. Cijeli je otok doslovno raznesen, a protivno općem mišljenju, trebalo ih je nekoliko da se vulkan i otok unište. Od četiriju velikih eksplozija treća je bila najsnažnija, a dogodila se u deset sati ujutro po lokalnom vremenu. Krakatoa je i prije eruptirala, no zadnja zabilježena eksplozija bila je između 1680. i 1681. godine.

Prva eksplozija bila je toliko snažna da su ljudi udaljeni i do 160 kilometara od nje oglušili. Dio njih nije mogao niti čuti zvuk jer im je prebrzo uništio bubnjiće. Oni su bili sretnici ako zvuk nisu pratili vodeni udar tsunamija i piroklastični oblaci.

Zvuk se čuo i na otoku Rodriguez kraj Afrike udaljenom čak 4 800 kilometara. Do njega je putovao čak četiri sata. Stanovnici obala Australije i otoka u blizini Afrike koji su čuli tutnjeve mislili su da se radilo o pucnjevima s broda.

Tadašnje barometarske postaje otkrile su da se zvučni val eksplozije proširio čitavim planetom i obišao ga sedam puta prije nego što je pao ispod mjerljivih razina. Idućih mjeseci sve su novine pisale o dalekoj eksploziji, a znanstvenici u brojnim zemljama počeli su prikupljati i analizirati podatke. Britansko Kraljevsko društvo formiralo je poseban odbor koji je trebao pripremiti posebno izvješće.

Smatra se da je zvučni val imao snagu od 180 decibela što je otprilike sila kao da bubnjiće uha udari pritisak od 20 kilograma. Usporedbe radi, mlazni motori glasni su 130 decibela (skala decibela je logaritamska pa je zvuk bio oko 316 puta snažniji).

Oblak od eksplozije dosegao je većinu otoka Indonezije, a unutar 75 kilometara od eksplozije oblaci su potpuno priječili sunčevu svjetlost. Tsunami uzrokovan eksplozijom imao je oko 9 metara prema izračunima tadašnjih znanstvenika, no svjedoci su kasnije govorili i o valovima visokima i do 25 metara.

Izvori govore o truplima koje je more izbacivalo na obale Azije, Australije, pa čak i na istoku Afrike, i do godine dana nakon eksplozije. Dio nastanjena područja na indonezijskom otoku Javi nikad nije ponovno naseljen, već ga je preuzela džungla i danas je nacionalni park. Svijet su zahvatile klimatske promjene, pa je na sjevernoj polutki temperatura u prosjeku pala za oko 1,2 Celzijeva stupnja, a vrijeme je ostalo nepredvidljivo do kraja godine.

Velika količina pepela u atmosferi promijenila je način na koji su se prelamale sunčeve zrake, pa su zalasci sunca na većini planeta bili puni šarolikih boja što se odrazilo u djelima tadašnjih umjetnika.U prošlosti je bilo i gorih geoloških događaja koji su proizvodili jače zvukove, no to je jedini čiji su efekti zabilježeni i evidentirani.

Otok se s vremenom obnovio radom vulkana i danas je opet iznad razine mora. Anak Krakatoa (dijete Krakatoa) i danas raste.

Aljaska 1912.: iznenađenje

Ona se dogodila u slabo naseljenu području pa početak erupcije nitko nije ni primijetio. Dana 6.6.1912. velika eksplozija na Aljasci označila je rađanje nova vulkana. Stanovnici udaljeni i tisuću kilometara mogli su čuti tutanj eksplozije. Idućih pet dana erupcija je slala gust dim i pepeo u atmosferu, pa čak i do 30 kilometara visine.

Stanovnici otoka Kodiak bili su prestravljeni prizorom, pogotovo jer je ubrzo nakon tutnja počeo padati vulkanski pepeo. U tri dana prekrio je njihov grad s 30 do 40 centimetara naslaga, a mnoge su se zgrade urušile pod težinom. Velik broj životinja oslijepio je ili se ugušio od pepela, a sunčeva svjetlost bila je blokirana oblacima. Erupcija je ipak bila mnogo slabija od onih Tambore i Krakatoe. Vjetrovi su pepeo raznijeli preko dobra dijela Sjeverne Amerike pri čemu su njegove naslage nađene na zapadu Kanade i u više američkih saveznih država, a u vrijeme kraja erupcije dosegao je Afriku. Većina ljudi nije znala za erupciju, a oni bliži pretpostavljali su da se radi o jednom od poznatih vulkana, vjerojatno Katmaiu. Nije imala velik učinak na klimu jer se dogodila u sjevernom kraju za vrijeme ljeta.

Zabilježeno je 14 potresa u 3 dana erupcije koji su oslobodili veliku energiju jer se rađao nov vulkan. Tek četiri godine kasnije poslane su ekspedicije da utvrde posljedice erupcije. Tri od četiri vodio je Robert Griggs, a nalazi su nadmašili njihova očekivanja.

Jedna čitava dolina sada je bila spaljena pustopoljina iz koje su šištali stupci pare – Griggs ju je preimenovao u Dolinu 10 000 dimova. Izbačeni pepeo, vulkanske pukotine i druge nusposljedice erupcije sve su do 1980-ih godina grijali i oslobađali vodenu paru, što je prvi takav slučaj dostupan za proučavanje suvremenoj znanosti. Pogrešno prepoznati vulkan, Katmai, urušio se jer je zbog izbačene magme ispražnjen rezervoar pod njime.

S obzirom na to da planinu ništa više nije podržavalo, Katmai se djelomično urušio. Novi krater bio je promjera tri kilometra što je potvrdilo sumnje ekspedicije da je taj vulkan eruptirao. Tek su 1950-ih godina geolozi shvatili da je erupcija potekla iz vulkana prozvana Nova erupcija u blizini Katmaia. U tom području nalazi se još vulkana danas znanih kao Mageik, Martin, Trident i Griggs, a svi su bili aktivni u posljednih 10 000 godina.

Filipini 1991.: erupcija koja je povećala ozonsku rupu nad Antarktikom

U šestom mjesecu 1991. godine započela je erupcija aktivnog vulkana Pinatubo na filipinskom otoku Luzonu. Vulkan se do tada smatrao neaktivnim, a njegov krater nije bio lako vidljiv. Bio je istrošen erozijom, pa se nije razlikovao od okolnih brda te je ujedno bio prekriven gustim raslinjem.

Erupciji je prethodio niz manjih potresa još od trećeg mjeseca iste godine, a možda je povezan bio i velik potres na Luzonu iz sedmog mjeseca 1990. godine snage 7,7 Richtera. Geolozi pretpostavljaju da se zadnja moguća erupcija dogodila oko 1500. godine. Nakon manjih potresa u trećem mjesecu u četvrtom su započele prve emisije vulkanskog pepela. Geolozi su u međuvremenu otkrili da je u zadnjih 6 000 godina vulkan eruptirao bar tri puta.

Budući da se aktivnost vulkana pojačavala, započele su evakuacije stanovništva. Ona je započela 3.6. prvom magmom, a završila je 12 dana kasnije. U krateru se stvorilo novo jezero duboko desetak metara koje je potopilo oko 500 zgrada uključujući i škole i crkve.

Erupcija je ubila 847 ljudi, uglavnom preko taloženja vulkanskog pepela koji je urušio krovove. Oko 50 000 ljudi ostalo je bez domova, a uništena su sela, riječne doline, mostovi i ribnjaci. Pepeo je poremetio i manje rijeke, pa je došlo po poplava. Naslage pepela bile su u prosjeku visoke 5 centimetara, a najveću štetu učinile su usjevima jer su ih spalile i zgnječile.

Oko 15 zrakoplova iskusilo je probleme zbog pepela jer su se kvarili motori. Pepeo je pao po većem dijelu Indonezije, ali i Vijetnamu, Kambodži i Maleziji.

KPrema kasnijim procjenama erupcija na sjevernoj polutki privremeno je spustila temperature u prosjeku za 0,5 Celzijeva stupnja. To je prvi put da je zabilježen jak utjecaj na ozonski sloj. Erupcija je stanjila ozonski sloj na srednjim visinama, a rupa nad Antarktikom dosegla je novi rekord svojom veličinom (no njoj je doprinijela i erupcija vulkana u Čileu iste godine).

Iako je erupcija 1991. bila druga najveća vulkanska erupcija 20. stoljeća, ona je istodobno prema geološkim pokazateljima bila među najslabijim erupcijama toga vulkana. On je ponovno imao blažu erupciju u rujnu 1992. pri čemu je uništeno 10 000 novih domova. Područje je i danas naseljeno.

Komentari