Drapetomanija ili kako su robovlasnici zloupotrijebili psihijatriju

Godine 1851., dok je u SAD-u još uvijek vladalo ropstvo, stanoviti Samuel A. Cartwright odlučio se na znanstvenoj razini pozabaviti problemom odbjeglih robova. Ovaj ugledni liječnik iz savezne države Virginije, koja se u Građanskom ratu priključila južnjacima, postavio je pitanje zašto crni robovi bježe od svojih gospodara kada znaju da im je takvu sudbinu odredio Bog? Pozivajući se na pojavu ropstva u Svetom pismu, Cartwright je zaključio da robovi ne bježe jer su željni slobode, već jer su psihički bolesni! Tako je predložio novu dijagnozu – drapetomaniju (od grč. drapetesbjegunac i manialudilo, mahnitost), bolest koja kod crnih robova uzrokuje sklonost bijegu.

Cartwright je smatrao da ta bolest proizlazi iz neodgovarajućeg odnosa vlasnika prema robovima. Tvrdio je da se robove mora držati u pokornom položaju, ali ih pritom tretirati humano i obazrivo. Ukoliko bi bez obzira na to rob pobjegao, predložio je drugi lijek – bičevanje. Tako bi se robu iz glave izbila ta bolest, pa bi se vratio u svoje prirodno stanje pokornosti. Drugi uzrok bolesti, tvrdio je Cartwright, bila su promašena nastojanja vlasnika da se prema robu odnosi kao ravnopravnoj osobi, što nije moglo dobro završiti budući da se protivilo Božjoj volji. Crnci su prema njegovom mišljenju bili poput djece te se tako trebalo prema njima i odnositi.

Plodni virdžinijski liječnik nije se zaustavio na tome. Predložio je još jedan psihički poremećaj karakterističan za crne robove – dysaesthesia aethiopica. Time je nastojao objasniti zašto su neki od njih lijeni. Štoviše, tvrdio je da gotovo svi slobodni crnci pate od te bolesti jer nemaju bijelog skrbnika. Lijek je bio pranje toplom vodom i sapunom, nakon čega bi se ulje utuklo u kožu širokom kožnom vrpcom (nije teško shvatiti da je zapravo riječ o bičevanju) te roba natjeralo na težak fizički rad.

Piše: Boris Blažina

Komentari