Select your Top Menu from wp menus

Braća Seljan u Južnoj Americi

Braća Seljan u Južnoj Americi
Foto od:http://modralasta.hr/

Veliki hrvatski istraživači Mirko i Stjepan Seljan prošli su tisuće kilometara kroz opasna i dotad neistražena područja. Mirko je u 110 dana pješke prešao put od Sankt Peterburga do Pariza, za što je stekao naslov Champion of Globetrotter. Stjepan je tijekom službe u mornarici upoznao mnoge svjetske luke. U Africi su proputovali Egipat, Somaliju, Sudan da bi u Etiopiji stekli naklonost cara. Braća su radila na određivanju granice između Etiopije i Kenije te pomno istraživala lokalne plemenske skupine. Afrička ekspedicija trajala je od 1899. do 1902., kada su se vratili u Hrvatsku i održali niz predavanja.

U Južnoj Americi

Ande
                          Ande

Već u travnju 1903. otputovali su preko Lisabona u veliku luku Buenos Aires. Pred braćom su stajali nepregledni pampasi, goleme i neistražene rijeke, prašume s indijanskim narodima koji nikada nisu vidjeli bijelce, ruševine drevnih američkih civilizacija – sve to bili su nepoznati prostori, bijele mrlje na zemljovidima. Nakon dolaska osnovali su poduzeće – znanstvenu misiju Mision Cientifica Croata Mirko y Stevo Seljan. Htjeli su istražiti Južnu Ameriku uzduž i poprijeko, s obale Atlantika na Pacifik, makar im je na putu stajala moćna prirodna barijera – Ande s vječnim snijegom, gudurama i klisurama. U srpnju su počeli raditi za brazilsku vladu, istražujući potencijalne prometne pravce za povezivanje istoka i zapada Argentine, kako bi se gusto naseljena područja blizu atlantske obale prometnicama povezala s rijetko naseljenim i zabačenim područjima oko rijeke Parane i s krajevima brazilske države Mato Grosso. Uz hidrografske i geografske zadatke, Seljani su se bavili etnografijom i istraživanjem preostalih potomaka indijanskih starosjedioca.

Guayaki
Guayaki

Tijekom srpnja i kolovoza istražili su tok rijeke Aguapehe (pritok Parane) te proučavali pripadnike miroljubivog ratarskog naroda Guarani (ili Tupi-Guarani), koji je polagano propadao nakon kontakta s Europljanima. Bila je to iznimno teška ekspedicija u nepoznate brdovite i močvarne krajeve s golemim rojevima komaraca, a išli su u pratnji samo jednog sluge, dvije tovarne mule i dvaju konja. Uz prirodne nedaće, prijetnja je bio i narod Coroadosa, lovaca koji nisu propuštali priliku napasti omražene bijelce. Drugu ekspediciju pokrenuli su u rujnu iste godine, a tijekom nje istražili su put od slapova Salto Grande na rijeci Paranapanemi do Asunciona, glavnog grada Paragvaja. Zatim su krenuli na ekspediciju na slapove Salto del Guayra na Parani u Paragvaju, kamo su stigli u ožujku 1904. godine. Skice i fotografije tih, tada još neistraženih, slapova objavili su u knjizi El Salto del Guayra (Buenos Aires, 1905.). Proučavali su i narod Guayaki, koje se nazivalo crvenim Liliputancima (rasli su najviše do 1,2 m). Idućeg su mjeseca istražili slapove Iguacu na istoimenoj rijeci, a u srpnju su pokrenuli ekspediciju s ciljem opisivanja života indijanskih plemena i istraživanja tokova rijeka u državi St. Catarina u Brazilu, ali ovaj put uglavnom bez uspjeha. Za svoje zasluge Stjepan je imenovan počasnim članom Meksičke akademije znanosti i umjetnosti (diploma se čuva u Etnografskom muzeju u Zagrebu). Zbirku predmeta sakupljenih na putovanju poslali su u Zagreb.

Amazona
               Amazona

Nakon nekih nesuglasica s brazilskom vladom, u proljeće 1905. otišli su u Čile, pripremajući se za veliku ekspediciju s juga na područje rijeke Amazone. Stigli su vlakom do Aconcague, najvišeg vrha Južne Amerike (6962 m) i prešli čileansku granicu, a travanj su proveli u Santiagu i Valparaisu, gdje su sklopili brojne poslove s hrvatskim iseljenicima. Najvažniji među njima bio je geolog i mineralog dr. Franjo Pammer, koji im je postao blizak suradnik. Braća su s Pammerom u svibnju 1905. otišla u Montevideo, glavni grad Urugvaja, završivši tako dvomjesečni posjet Čileu.

U dogovoru s hrvatskim iseljenicima osnovali su Sociedad Slava Esplatadora de Mato Grosso, tj. Slavensko društvo za eksploataciju Mato Grossa, koje je financiralo ekspediciju u brazilsku državu Mato Grosso. Povjeren im je zadatak da istraže put na sjever od Cujabe (glavnog grada Mato Grossa) do grada Santarema u državi Para, te da istraže glasine o potencijalnim nalazištima zlata. U Mato Grosso stigli su riječnim brodom u ožujku 1906. godine. Ekspedicija je doživjela neuspjeh jer je tamo izbila revolucija, pri čemu su im oduzeti svi materijali i sprave koje su imali uza sebe. Revoluciju su Seljani proveli u jednom samostanu salezijanaca, gdje su pomogli u radu provizorne bolnice Crvenog križa.

Početkom 1907. iscrpljeni Mirko vratio se u domovinu, a Stjepan je radio kao prevoditelj u poduzeću za izgradnju Panamskog kanala. Usput je proučavao plemena Guaimies i Cuna. Njegov članak o Panamskom kanalu objavljen je u zagrebačkoj Prosvjeti.

Braća su nastavila istraživanja 1908., prvo na području Rio Branca i Rio Maraca u delti Amazone, gdje su zapisali kozmologijsku legendu naroda Guarani, koja ima mnogo sličnosti s biblijskom pričom o Kainu i Abelu. Svoja istraživanja Stevo je objavio u knjizi Viagens de Exploracao de dois Yugo-Slavos pelo Brasil e Republicas Limitrofes (Ouro Preto, 1919.). Idućih nekoliko godina Seljani su posvetili više publicistici nego istraživanjima, te držeći predavanja u mnogim gradovima na obali Južne Amerike. Planirali su u Zagrebu izdati knjigu o svojim putovanjima, ali to se nije realiziralo.

Atacama
               Atacama

Godine 1911. Braća su istraživala pustinju Atacama i područje Tarapaca u sjevernom Čileu, da bi u travnju stigli u Peru. U Peruu i Boliviji istraživali su baštinu naroda Inka. U Limi su utemeljili konzorcij Hrvatsko dioničko društvo, koje je s peruanskom vladom sklopilo ugovor o izgradnji puta između andskog područja Perua i istočnog dijela te zemlje, sve prema džunglama u porječju Amazone.

Smrt u prašumi

Nakon posjete južnom Peruu i Boliviji, braća su se uputila u SAD, gdje su s našim iseljenicima osnovala tvrtku The American Peruvian Corporation. U lipnju 1912. vratila su se u Peru. Imajući u vidu da se tada gradio Panamski kanal, Mirko i Stjepan znali su da će to vrlo poticajno djelovati na gospodarstvo pacifičke obale Južne Amerike. Stoga su planirali prometno povezati peruansku luku Pacasmayo i porječje Amazone pod Andama (dolina Huallage), te tako otvoriti put protoku velike količine robe i ljudi. Još im je samo preostalo spojiti dolinu Huallage s prekoandskim područjem na Pacifiku. U rujnu 1912. braća su se rastala u Limi. Dok je Stjepan otišao osigurati trgovačke interese u SAD, Mirko je krenuo na jug, u unutrašnjost kontinenta. U ožujku iduće godine Mirkova je ekspedicija netragom nestala.

Stjepan je organizirao potragu i naposljetku pronašao Mirkove ostatke (identificirao ih je po platinskim plombama) te ih pokopao na mjestu smrti i postavio veliki drveni križ. Službeni uzrok smrti ostao je neutvrđen, ali je Stjepan smatrao da su Mirka i njegove bijele pratitelje ubili indijanski članovi ekspedicije.

Minas Gerais
                Minas Gerais

Nakon bratove smrti Stjepan se bavio istraživanjem ruda u latinskoj Americi. Skrasio se u brazilskoj državi Minas Gerais, gdje se oženio učiteljicom Marijom Aracy i imao četvero djece. Većinu ostatka života proveo je na plantaži u mjestu Rodrigo Silva. Umro je 7. lipnja 1916. u gradu Ouro Preto.

Braća su tadašnjem Narodnom muzeju u Zagrebu darovala 133 predmeta iz Etiopije te 240 iz Južne Amerike. Njihova kartografska i etnografska djela danas se smatraju iznimno vrijednima. Nažalost, moramo istaknuti da još uvijek nisu dovoljno valorizirana – većina ih je sačuvana samo u obliku rukopisa, a mnoga nisu prevedena na hrvatski jezik. Nadajmo se da će ovim velikim hrvatskim istraživačima i znanstvenicima u budućnosti biti pridana pažnja kakvu su zaslužili.

Piše: Boris Blažina

Facebook Comments

Vezani članci