Braća Seljan: od drevnog afričkog carstva do prašuma Amazone

Prošlo je više od 100 godina od tragične pogibije Mirka Seljana u prašumi Južne Amerike. Riječ je o čovjeku koji je – nerijetko pješice – s bratom Stjepanom proputovao i istražio dijelove Afrike i Južne Amerike na koje je rijetko ili nikada prije stupila europska noga.

 

„Ubiti slona u Abesiniji i centralnoj Africi znači biti junak, kog poštuju vojnici i urođenici. Poglavica, koji uzmiče pred slonovima, ruglo je svojih podloženih, zauvijek izgubi štovanje i autoritet. Hladnokrvan ko titan, na pedeset metara razmaka, Mirko nišani i puca, a slonovi padaju kao snoplje.“

Opis lova na slonove (prenio Stjepan Seljan)

karlovac_grad_tvrdjava_emz_300109Mirko Seljan rođen je 5. travnja 1871. u Karlovcu, kao sin krznara Ivana Seljana i njegove supruge Vicencije. Njegov mlađi brat Stjepan rođen je 19. kolovoza 1875. u istome gradu. Izgrađen kao bedem protiv osmanskih osvajača, Karlovac se u vrijeme Mirkova rođenja pretvarao u moderni austro-ugarski grad s velikom promenadom, kioscima na kojima se prodaju šarene razglednice i duhanski proizvodi, domom za zabave (Zorin dom) u kojem su se svirali valceri, nepopločenim Zrinskim trgom, mnogim trgovinama te velikom vojarnom carske i kraljevske vojske. U toj Austro-Ugarskoj u malome braća Seljan provela su svoje prve godine. Njima nije odgovarao ukočen i gotovo ritualiziran način života u tom pokrajinskom gradu. Sanjali su o odlascima u prirodu, daleko od zgrada i ulica koje su im samo sužavale perspektivu. Posebno su voljeli četiri gradske rijeke. Ta ljubav prema rijekama, koje stalno teku, idu iz nepoznatog u nepoznato, ostala je uz njih čitav život, od brzaca pritoka Nila do goleme Amazone.

Buđenje istraživačkog duha

Nakon osnovnog školovanja u rodnom gradu, Mirko je pohađao Kadetsku školu u Karlovcu, a zatim radio kao inženjer građevine u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Rusiji, dok je Stjepan službovao u austrougarskoj mornarici, a nakon toga radio je kao ljekarnik. U to je vrijeme na površinu isplivala njihova želja za pustolovinama. Iako su bili iz grada s jakom vojničkom tradicijom te započeli karijeru u oružanim snagama Austro-Ugarske, imali su prejaku maštu i želju za slobodom da bi si dozvolili podvrgavanje vojničkoj stezi. Ipak, nisu oni bili puki sanjari i romantičari, već mladići spremni uložiti velika sredstva i trud u istraživanje dalekih zemalja o kojima su čuli ili učili. Na primjer, Mirko je u 110 dana pješke prešao put od Sankt Peterburga do Pariza, za što je stekao naslov Champion of Globetrotter. Nadalje, iako nisu ostali u vojsci, kasnije su u životu pokazali nepokolebljivost i ratobornost te su se prema potrebi bili spremni latiti oružja. Važno je napomenuti i da su naučili svirati (Mirko je svirao gusle, Stjepan flautu), što im je bilo od velike koristi u Etiopiji (tada Abesinija).

Ekspedicija u Afriku

Vrativši se u Karlovac, Seljanima se rodni grad činio još manji i skučeniji nego prije. Mirko je već bio propješačio velik dio Europe, a Stjepan je tijekom službe u mornarici upoznao mnoge svjetske luke. Međutim, bili su željni ići dalje, u krajeve kamo nije stupila europska noga. Za prvi cilj odabrali su Afriku. Smatra se da su ih na tu ekspediciju potaknule priče koje je Mirko čuo tijekom boravka u Rusiji, zemlji koja je u to vrijeme željela osigurati što veći utjecaj na području Etiopije. Braća su na putovanje krenula 23. siječnja 1899., dobro pripremljena i s jasnim planom. Vodila ih je ne samo čežnja za novim doživljajima i iskustvima, već i želja da kulturno uzdignu svoj narod, posebno putem predmeta koje su namjeravali slati hrvatskim muzejima. Znajući da se radi o još neistraženim i opasnim krajevima, na put su krenuli naoružani puškama, revolverima i noževima.

etiopijaTada to putovanje nije bilo ni izbliza brzo ili jednostavno kao danas. Najprije su se pješke, probijajući put po snijegom zatrpanim cestama, zaputili u Rijeku, a zatim u Trst, kamo su stigli početkom veljače. Tamo su se ukrcali na brod koji ih je prevezao do poznate luke Aleksandrije u Egiptu. Arapi, crnci, deve, cimbali i visoki minareti gradskih džamija jasno su im dali do znanja da više nisu u Europi. U luci su se, međutim, nalazile brojne engleske i francuske jahte – prisutnost Europljana bila je očita. Nije to bila onakva Afrika za kojom su Seljani čeznuli. Krenuli su deltom Nila na jug, kroz Damanhur, Tel-el-Barad, Tantu i Bennu-el-Asl, da bi sredinom ožujka stigli u Kairo, koji je unatoč prisutnosti obližnjih piramida za njih bio još jedan veliki grad s očitim tragom europske prisutnosti. Od Kaira su krenuli niz Nil do Wadi Halfe u Sudanu, zatim natrag u Kairo i na kraju pješke do Ismailije, te napokon uz Suez do Port Saida. Odatle su isplovili za Djibouti i zatim stigli do Adena, pa pješice do tjesnaca Bab el Mandeb, da bi krajem ožujka stigli u Djibouti, glavni grad Francuske Somalije. Kako zbog tamošnjih crnačkih nemira nisu dobili dozvolu francuskih vlasti da se slobodno kreću, u Etiopiju su morali ići preko susjedne Britanske Somalije, i to uz pratnju jednog arapskog tumača i četiri askera (crnačka vojnika).

U službi etiopskog cara

Menelik
                Menelik

Već pri prelasku granice naišli su na smrtnu opasnost – iznenadili su ih somalski razbojnici, ali ih je Mirko hladnokrvnom odvažnošću odvratio od napada. Braća su ušla u Etiopiju predstavljajući se kao Rusi, nastojeći tako steći naklonost cara. Tada ih je zadesila još jedna nesreća – oboljeli su od groznice, ali su se oporavili u bolnici Crvenog križa pri vojnoj misiji kojom su upravljali Francuzi. Od 24. travnja do 8. svibnja bili su gosti slavnog vojskovođe kneza Makonnena, rođaka cara Menelika II. i oca poznatog cara Haila Selasija. Čuvši za neobične Ruse s njihovim egzotičnim instrumentima i iskazanom željom da istraže nepoznati jug Etiopije, car Menelik pozvao ih je na svoj dvor na planini Entoto (2400 m). Dana 9. lipnja stigli su u Addis Abebu, novoizgrađeni i donekle moderni grad, s ugodnijom klimom od ostatka zemlje. Menelik im je povjerio obučavanje 300 vojnika svoje tjelesne straže. Naime, braća su imala znanja o vojnoj vještini, pa se car nadao da će moći uvježbati njegove vojnike i podučiti ih tadašnjim europskim tehnikama ratovanja. Bilo je više takvih savjetnika na carevu dvoru, te se preko njih vodila borba europskih kolonijalnih sila za ostvarivanjem što većeg utjecaja na carevu dvoru. Sam Menelik bio je vješt vladar, koji je želio pod svaku cijenu modernizirati svoju zemlju, ali i očuvati neovisnost spram europskih sila. Njegova državnička sposobnost priskrbila mu je nadimak Crni Bismarck. O njegovoj velikoj pobjedi nad Talijanima kod Adue bilo je već riječi u 10. broju našega časopisa. Seljani su bili zadivljeni carevom mudrošću, kratkim i brzo smišljenim odgovorima te prijekim sudom kojeg su uspoređivali s onim biblijskog kralja Salomona.

U rujnu 1899. Menelik je imenovao Mirka guvernerom nekoliko pokrajina na jugu zemlje (na području doline rijeke Omo), a Stjepana njegovim zamjenikom. Ti ekvatorijalni krajevi bili su Europljanima divlji i gotovo potpuno nepoznati. Kao jedini bijelci okruženi mnoštvom neprijateljski raspoloženih crnaca, braća su radila na određivanju granice između Etiopije i Kenije (tada britanske kolonije), pokoravanju plemena i pripajanju njihovih zemalja Menelikovu carstvu, ali su se bavila znanstvenim radom (geomorfologija, klimatologija, etnografija, izrada zemljovida). Posebno su pomno istraživali lokalne plemenske skupine: Gurage, Olamu, Boroda, Malo, Kure, Bako, Bana, Bašada i Karo. Imali su rezidenciju nazvanu Seljanville na obali Rudolfova jezera (danas se to jezero zove Turkana). Teritorij koji je pripojen Etiopiji za vrijeme braće Seljan do danas je ostao u sastavu te države, a Seljanville (poznat kao Selange) služi kao granična postaja etiopske vojske. To proširenje careve moći nije uvijek teklo glatko i bez otpora. Sudbina plemena koja su se odbila pokoriti njegovoj moći može se opisati kao nasilna asimilacija, u nekim slučajevima i genocid. Podsjetnik je to da je i Menelik II., veliki car i borac za slobodu od europske stege, imao svoju mračnu stranu. Ipak, mnogo lokalnih plemena cijenilo je napore Seljana da moderniziraju njihovu zemlju, pa se s vremenom neprijateljstvo pretvorilo u povjerenje. Braća su uvidjela da Etiopljani nisu fantastične figure iz europskih priča, već prije svega obični ljudi koji se bore za kruh i goli život.

Za zasluge u Etiopiji, car Menelik podario im je plemićke titule, visoka odlikovanja (Red kralja Salomona) i niz vrijednih darova, uključujući srebrni štit, ceremonijalnu sablju i svilenu košulju.

Povratak u domovinu

Braća su ipak 1902. morala napustiti zemlju, vjerojatno iz političkih razloga. Željela su pomoći južnoafričkim Burima (potomci nizozemskih kolonista iz 17. st.) u borbi protiv Britanaca, ali dok su stigla u Pariz kako bi prisustvovala konferenciji o burskome pitanju, sukob je već bio okončan.

Kako se njihova namjera da pomognu Burima nije ostvarila, Stjepan se sam vratio u Etiopiju i riješio preostale račune. Prezimivši u Karlovcu, braća su na u Zagrebu održala predavanje o ekspediciji. Izazvalo je tolik interes da su ga morala ponoviti kod Braće Hrvatskog Zmaja (Mirko je izabran za Zmaja abesinskoga) i još nekim mjestima. Mirko je napisao nekoliko članaka o putovanjima za hrvatski tisak, ponajprije Prosvjetu. Međutim, Mirko i Stjepan nisu se dugo zadržali u domovini. Prvo su se željeli priključiti Šveđaninu Svenu Hedinu, koji je organizirao ekspediciju u Tibet, ali im je to propalo jer ih austro-ugarska Vlada nije htjela financirati.

Nastavak slijedi…

Piše: Boris Blažina

Komentari