Piše: Viktor Alanović
Henrietta Lacks bila je siromašna afroamerička kućanica i majka petero djece. Rođena je kao Loretta Pleasant u Roanokeu u američkoj saveznoj državi Virginiji 1920. godine, a živjela je nedaleko od Dundalka, gradića koji je danas predgrađe Baltimorea (Maryland). Zajedno s desetak tisuća ljudi, sudjelovala je u maršu čija je svrha bila pronalazak lijeka protiv poliomijelitisa. Marš je održan u New Yorku krajem siječnja 1951. godine. Budući da je vaginalno krvarila, posjetila je tamošnju bolnicu.
Dijagnosticirali su joj rak maternice i počeli su ju liječiti ubrzo nakon dijagnoze. Tamošnji ginekolog zašio je platnene vrećice u kojima se nalazio radij za njezin cerviks (bio je to rani oblik brahiterapije odnosno internalne radioterapije). Henrietta je umrla 4. listopada 1951. godine, nakon što su se tumori pojavili gotovo na svakom organu njenina tijela. No, njezine stanice nisu umrle.
“Besmrtni” rak
Bez njezina znanja, liječnik je tijekom operacije izveo dodatnu biopsiju tumora i poslao uzorak lokalnom timu za istraživanje kultura tkiva kako bi ga stručnjaci analizirali. Primio ga je voditelj istraživanja George Otto Gey koji je dotad proveo 30 godina bezuspješno pokušavajući kultivirati ljudske stanice zahvaćene rakom. Znanstvenici diljem svijetu trošili su dotad više vremena kako bi održavali kulture stanica živima, nego na istraživanja.
Gey je stavio uzorak stanica u Petrijevu zdjelicu 9. veljače 1951., dodao hranjive tvari i ostavio ih da rastu. Dio stanica raka nastavio je brzo rasti. Počele su se neograničeno mnogo proširivati. Umjesto da odumru, proždrle su hranjivi medij te popunile testne cjevčice i zdjelice. Jedna generacija mogla se udvostručiti svaka 24 sata. Postale su prva uzgojena kultura stanica raka u povijesti. Ubrzo je otkriveno kako ih izdvojiti i uzgojiti novu kulturu stanica. Tako je dobiven neiscrpan izvor stanica koje mogu biti proučavane. Kultura stanica dobila je ime “HeLa” po uzoru na pacijenticu, iako njihovo podrijetlo nije bilo poznato sve do 1970-ih.
Već sljedeće godine, uspješno je razvijeno cijepivo protiv poliomijelitisa, iste bolesti protiv koje je Henrietta marširala neposredno prije dijagnoze. Stanice HeLa korištene su za uzgoj i proučavanje virusa. Institut za borbu protiv dječje paralize izgradio je postrojenja za proizvodnju stanica HeLa, a Gey je podijelio uzorke stanica svojim kolegama diljem svijeta. Mogućnosti primjene u istraživanjima bile su neograničene – rak je istraživan pomoću njih, kao i životni ciklus virusa, sinteza proteina, reprodukcija genetskog materijala. Zanimljivo je da je jedno “slučajno” otkriće pokazalo da čovjek ima 46, a ne 48 kromosoma, što se dotad mislilo. Ubrzo su znanstvenici diljem svijeta mogli uspješno kultivirati stanice poput kulture HeLa i na temelju uzoraka svojih pacijenata. Uzgajane su stanice iz prostate, posteljice, grudi ili koštane srži. No, problem je bio što su deseci tisuća znanstvenika bili u zabludi. Nikako se ne smije zaboraviti da su neobične mogućnosti stanice HeLa zapravo bile oblik jake malignosti te su i najmanje količine stanica HeLa mogle savladati druge kulture stanica. To se i dogodilo.
Jedna kultura kontaminirala sve laboratorije
Neizbježni propusti prilikom pokusa uzrokovali su kontaminacije opreme. Znanstvena kolegijalnost proširila je tada čudesne stanica HeLa u sve istraživačke kutke. Opstajući u pipetama i Petrijevim posudicama uspjele su nezapaženo kontaminirati mnoge pokuse. Već početkom šezdesetih godina, uočeno je da se ljudske stanice raka pojavljuju u pokusima koji su nastojali uzgojiti kulture iz životinjskih tkiva.
Gentičar Stanley Gartler ispitao je 17 kultura raznih tipova stanica iz različitih laboratorija 1967. godine. Sve su bile stanice HeLa. Središnja američka banka kultura tkiva otkrila je sljedeće godine da su 24 od 34 kontrolne kulture stanica zapravo stanice HeLa. U prvoj polovici sedamdesetih godina, Walter Nelson-Ress uspio je upozoriti da su gotovo sve svjetske banke kultura stanica vjerojatno „zaražene“ stanicama HeLa.
Tisuće dugogodišnjih istraživanja postale se neiskoristive “preko noći” budući da su istraživanja obavljena na uzorcima kontaminiranim stanicama HeLa. Znanstvena zajednica pružala je otpor daljnjem otkrivanju razmjera kontaminacije jer su mnoge znanstvene karijere mogle propasti zbog “invalidnih” nalaza. Frustrirani Jonas Salk, tvorac prvog cjepiva protiv dječje paralize, izjavio je 1978. godine da je vjerojatno injektirao sudionike svojih istraživanja stanicama HeLa.
Zanimljiva epizoda dogodila se sa Sovjetskim Savezom. U sklopu rata protiv raka (inicijative koju je pokrenuo američki predsjednik Nixon) i detanta, došlo je do razmjene obećavajućih kultura tkiva. Ruski znanstvenici poslali su pet kultura tkiva različitih pacijenata. Nelson Reese morao im je priopćiti da su svi uzorci stanice HeLa.
Iako su u međuvremenu razvijeni odgovarajući testovi. mnoge kulture i dalje se ne testiraju. Prema istraživanju iz 1999., 45 od 252 staničnih kultura (18%) iz 27 od 93 originatora bilo je još uvijek kontaminirano, ali ne samo stanicama HeLa, nego i onima iz eksperimenata koji su uključili kulture tkiva iz drugih vrsta.
Neki znanstvenici postavili su pitanje nije li moguće da je visoko agresivni i prilagodljivi rak Henriette Lacks već mutirao i na granici je nekog novog oblika života, sličnog virusima. Richard Strathman, Van Valen i Virginia Maiorana postavili su to pitanje 1991. godine. Zanimljivo je da se radilo o dvije teze objavljene u istom broju znanstvenog časopisa “Evolutionary Theory”, razvijene neovisno jedna o drugoj. Van Valen i Virginia Maiorana dali su čak ime novoj vrsti – “Helacyton gartleri” (“Hela” po imenu stanica, “cyton” po grčkoj riječi za stanice te “gartleri” po genetičaru Stanleyu Gartleru koji je prvi dokumentirao njihovu “agresivnu uspješnost”. Znanstvena zajednica nije prihvatila taj prijedlog, iako bi implicirao slučajno stvaranje potpuno novog oblika života.
Obitelj nije znala
Henrietta je zaboravljena. Tek 1973. godine, jedan od znanstvenika pokušao je otkriti više o osobi od koje su potekle stanice HeLa. Tražio je uzorke krvi i drugi genetski materijal od članova obitelji, a istraživači im nisu rekli da postoje stanica HeLa. Tek kada je BBC snimio nagrađivani dokumentarni film o Henrietti i stanicama HeLa, Henrietta i njezin život postali su poznati ljudima. Uslijedila je i knjiga Rebecce Skloot “The Immortal Life of Henrietta Lacks”, objavljena 2010. godine.
Henriettina obitelj bori se i dalje za priznanje i prava nad stanicama HeLa – iako su postignuti neki dogovori, njemački istraživači objavili su 2013. godine sekvencirani genom jedne linije stanica HeLa bez znanja obitelji. Nakon prigovora obitelji, odlučeno je da će informacije biti tajne. Etička i pravna pitanja i dalje nisu riješena, no žilave stanice raka koje su ubile Henriettu žive i dalje.
