Povećani interes za povijest u Hrvatskoj 19. stoljeća potaknula su hrvatska nastojanja za postizanje autonomije, pri čemu je važno bilo dokazati kontinuitet hrvatske državnosti. Ilirci su povijest smatrali pravom učiteljicom života, ističući da onaj tko ne zna povijest, nije samo „tuđina na zemlji i u društvu čovječanskom“ nego i „samomu sebi stran“. Tako su utrli put stvaranju prvih generacija hrvatskih modernih povjesničara.
Jeste li znali?
Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.)
Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je u Varaždinu 29. svibnja 1816. godine. Školovao se u Varaždinu, Zagrebu i Kremsu, nakon čega služi u habsburškoj vojsci. Od 1837. postaje vatreni pristaša ilirskog pokreta, surađuje s Ljudevitom Gajem, redovito pišući za listDanica.Ubrzo postaje jedna od vodećih osoba Narodnog preporoda te napušta vojsku i posvećuje se politici.
Kukuljević je bio i povjesničar i arheolog, a smatra ga se utemeljiteljem moderne hrvatske historiografije. Pokrenuo je prvi hrvatski povijesni časopisArkiv za poviestnicu jugoslavenskute je bio prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Bio je počasni član Jugoslavenske akademije, kojoj je oporučno ostavio ogromnu biblioteku i brojne vrijedne rukopise. Predsjedavao je i Maticom hrvatskom.
Jeste li znali?
Franjo Rački (1828. – 1894.)
Svećenik, povjesničar, publicist, kuturni djelatnik i narodnjački političar Franjo Rački rođen je 25. studenog 1828. u Fužinama. Rački je bio i prvi predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti (nekadašnji JAZU, danas HAZU), a smatra ga se i jednim od utemeljitelja hrvatske znanstvene historiografije. Stekao je vrhunsku teološku naobrazbu doktoriravši u Beču, a kasnije mu je povjeren niz utjecajnih položaja u Katoličkoj Crkvi.
Povjesničarski rad Franjo Rački započinje prikupljajući glagoljske listine po hrvatskim otocima, a 1857. na poticaj Strossmayera i Ivana Kukuljevića odlazi u Rim gdje u Hrvatskom zavodu Svetog Jeronima proučava narodnu povijest. Tamo pronalazi dragocjene izvore, kojima postavlja temelje hrvatske medijevistike.
Jeste li znali?
Tadija Smičiklas (1843. – 1914.)
Tadija Smičiklas rodio se 1. listopada 1843. u Rešetovu Žumberačkom. Nakon završene gimnazije u Zagrebu, radi kao profesor povijesti i hrvatskog jezika u osječkoj gimnaziji. Zatim se posvećuje studiju povijesti i zemljopisa u Pragu i Beču gdje je i diplomirao. U Beču radi na Institutu za proučavanje austrijske povijesti, a od 1873. predaje na Velikoj gimnaziji u Zagrebu, gdje se uključio u rad Matice ilirske, (danas Matica hrvatska). Zatim je imenovan redovitim profesorom na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio i dekan.
Objavio je djeloPoviest hrvatska u dvije knjige (1879. – 1882.), što je prva cjelovita sinteza povijesti hrvatskog naroda. Pisao je povijest u općeželjenom pragmatičnom tonu, koji je trebao poslužiti prosvjećivanju šireg pučanstva i rezonirati sa suvremenim događajima. Izradio je danas općeprihvaćenu periodizaciju hrvatske povijesti u tradiciji vizije Račkoga i Strossmayera, iz koje je proistjecala politički povijesno-pravna argumentacija za ujedinjenje Trojedne Kraljevine. Smatrao je Hrvate kulturno distinktivnom socijalnom cjelinom koja je etnički vezana uz ostale Južne Slavene.
Uredio je monumentalnu zbirku hrvatskih pravnih tekstovaDiplomatički zbornik Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (lat.Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) koja obuhvaća temeljne latinske pisane isprave za hrvatsku povijest od doseljenja Hrvata do 1399. godine.
Jeste li znali?
Vjekoslav Klaić (1849. – 1928.)
Povjesničar, književnik i muzikolog Vjekoslav Klaić rođen je 21. lipnja 1849. u Garčinu, kod Slavonskog Broda. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu diplomirao je povijest i geografiju u Beču. Vrativši se u Zagreb, gotovo 50 godina predaje hrvatsku i opću povijest na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu, a obnašao je i dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu.
Klaić je najistaknutiji predstavnik genetičkog (rodoslovnog) smjera hrvatske historiografije. Taj smjer shvaća povijest kao zbroj činjenica koje se nalaze u gotovom stanju u izvorima, a povjesničarova je zadaća skupiti ih, kritički analizirati, opisati i pasivno registrirati.
U povijesnim studijama bavio se temama hrvatske povijesti od doseljenja do 20. stoljeća, a osobito su vrijedne njegove rasprave iz hrvatskog srednjovjekovlja, o ranoj pripadnosti srednjovjekovne Slavonije te o hrvatskim velikaškim obiteljima (Šubići, Frankopani). Također je objavio niz studija o povijesti i geografiji Bosne i Hercegovine, smatrajući ih dijelom hrvatskog nacionalnog prostora.
Klaićevo glavno djelo je monumentalnaPovijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka 19. stoljeća(1899. – 1911.). Napisao je pet svezaka zaključno s 1608. godinom, dok preostala tri stoljeća, nažalost, nije stigao obraditi.
Jeste li znali?
Ferdo Šišić (1869. – 1940.)
Povjesničar koji je svojim radom utjecao na brojne generacije struke, Ferdo Šišić rodio se 9. ožujka 1869. u Vinkovcima. Studirao je povijest i geografiju. Iako je dio studija proveo u Beču, počeo je i završio studij u Zagrebu te ga možemo smatrati predstavnikom prve generacije profesionalnih povjesničara obrazovanih u Hrvatskoj.
Radio je kao profesor u gimnazijama u Gospiću, Zagrebu i Osijeku, a zatim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je imenovan privatnim docentom za hrvatsku povijest srednjeg vijeka, a od 1909. do 1939. bio je redoviti profesor na tom fakultetu.
Tijekom znanstvenog djelovanja skupio je osobnu knjižnicu od preko 20.000 naslova (knjige, novinski članci, historiografske zbirke), koji su poslije njegove smrti postali najvrednijim dijelom zbirke Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Kao arhivarski znalac, Šišić je skupljao građu o povijesti Hrvatske i BiH po mnogobrojnim zbirkama u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu.
Šišić je prvenstveno proučavao hrvatsku povijest u vrijeme narodnih vladara i hrvatsko-mađarske odnose. Nije ga zanimala složenost problema povijesti kao znanosti, već je pažnju usredotočio na događaje i pojedince. UPriručniku izvora hrvatske historije (1914.) ističe tri stupnja razvoja povijesne znanosti: deskriptivnu (kako je bilo), pragmatičnu (zašto je bilo) i genetičku (kako i zašto je postalo). U svojim je djelima argumentirao kontinuitet obilježja samostalne državnosti hrvatskog naroda, a u kulturnom je pogledu uklapao Hrvate u širi južnoslavenski kontekst.
Najvažnije djelo mu jePovijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.), dok je popularnije djeloPregled povijesti hrvatskog naroda(1916.) u preradi Jaroslava Šidaka, i danas u širokoj upotrebi.
Piše: Boris Blažina
