Jedna od poznatijih i neobičnijih fotografskih “prevara” zbila se u Ujedinjenom Kraljevstvu početkom prošlog stoljeća. U cijelu priču uz dvije djevojčice i vile, bio je upleten i sir Arthur Conan Doyle. Zanima li vas o čemu je ovdje riječ i u kakvoj su vezi vile i djevojčice s poznatim autorom kriminalističkih romana, zavirite u naš današnji članak i saznajte.
Dražesne vile
Sve je počelo u ljeto 1917. godine kada su dvije djevojčice uživale u praznicima u engleskom seocetu Cottingleyju, smještenom blizu grada Bradforda u Zapadnom Yorkshireu. Bile su to devetogodišnja Frances Griffiths i njezina šesnaestogodišnja sestrična Elsie Wright. Frances se tada upravo vratila iz Južne Afrike gdje je njezin otac bio stacioniran kao časnik tijekom Prvog svjetskog rata. Nakon povratka s majkom je došla u posjet svojoj teti. Obje djevojčice su voljele maštati u prirodi i rado su gacale po obližnjem potoku, što im je bilo strogo zabranjeno. Djevojčice su odlučile bića iz svijeta mašte prenijeti u stvarnosti, ali i objasniti zašto su tako često završavale u potoku. One su u tu svrhu posudile fotografski aparat Elsienog oca uz pomoć kojega su snimile svoje prve vilinske fotografije. No Arthur, Elsiene otac nije bio uvjeren u vjerodostojnost snimki jer je znao da mu kći ima dovoljno znanja i talenta za ovakve stvari. Naime Elsie je sa samo 13 godina napustila školu i počela raditi u fotografskom studiju. Po prirodi je bila kreativac pa je otac pretpostavio da je od kartona izradila vile i da su one “oživjele” upravo na taj način.
Stvari se kompliciraju
Elsiena majka Polly je pak zakomplicirala cijelu stvar kada je ove fotografije odnijela u Teozofsko društvo u Bradfordu. Kako pripadnici ovog društva vjeruju u natprirodne fenomene pa smatraju da su vile poput duhova načinjene od nevidljive energetske tvari odnosno ektoplazme, ovo im je bila idealna prilika da svojim idejama daju korijenje. Pojava ovih fotografija je potpuno zaokupila predsjednika teozofskog društva Edwarda Gardnera. On je kasnije njihove negative odnio Haroldu Snellingu, stručnjaku za fotografiju , kako bi on dao svoj sud o njihovoj izvornosti. Nakon njihovog detaljnog proučavanja Snelling je izjavio da su one u potpunosti vjerodostojne i čak da ekspozicije pokazuje da su snimljene u pokretu. Gardner je bio u pozitivnom šoku, i sada je u potpunosti samouvjereno koristio ove snimke tijekom svojih predavanja diljem zemlje, pa su one privukle pozornost javnosti.
Doyle vjerovao u vile i duhove
Vile je tada zamijetio i spiritist i slavni tvorac Sherlocka Homesa sir Arthur Conan Doyle. On je dobio zadatak da napiše članak o vilama, koje su postale popularne. Svoj je članak odlučio ilustrirati ovim fotografijama. Bio je uvjeren da su vile, poput duhova, vrlo stvarne. No i on je tražio provjeru izvornosti fotografija i to na više mjesta. Između ostalog snimke je analizirala poznata tvrtka Kodak. Ona je potvrdila raniju procjenu da na snimci nema tragova lažiranja, ali je isto tako iz tvrtke stiglo objašnjenje da budući da vile nisu stvarne onda ne mogu biti ni njihove fotografije. Upravo iz tog razloga tvrtka Kodak nije izdala potvrdu o njihovoj izvornosti. Kao poklonik teozofije sir Conan Doyle je vjerovao u evoluciju ljudske duše, pa je tako bio siguran da su vile jedna od postaja na tom našem putovanju. Ako ljudi prihvate vile, prihvatit će zasigurno i duhove, barem je tako on razmišljao. U to je vrijeme spiritizam bio izuzetno popularan jer je Prvi svjetski rat sa sobom odnio brojne živote i gotovo svatko je u njemu izgubio nekog svog. Takva situacije je bila plodno tlo za spiritističke ideje i porast popularnosti paranormalnih tema.
Harry Houdini i prekid prijateljstva
Doyleov tadašnji prijatelj Harry Houdini pokušava je urazumiti ovog autora krimića koji je slovio za pametnjakovića da nije sve ono što je neobjašnjivo natprirodni fenomen, no naišao je na gluhoću s Doylove strane. Bio je to početak kraja njihovog prijateljstva, a kojem je presudila spisateljeva žena i samoprozvani medij, što je već materijal za neku drugu priču. Nakon što je dobio odgovor o “izvornosti” fotografija, koji je protumačio kako mu je odgovaralo poslao je Gardnera da dobije dozvolu dviju obitelji za njihovo objavljivanje. Obitelji su to odobrile pod uvjetom da im se izmjene imena kako se ne bi otkrio identitet djevojčica u javnosti. Doyle je ove prve fotografije objavio u časopisu The Strand 1920. Gardner je pri tome od djevojčica zatražio i nove snimke, a one su uskoro snimile još nekoliko fotografija, što je izazvalo gomilu oduševljenja. Naravno, svima su rekle da mogu uspostaviti kontakt s vilama samo dok su same. Ove su nove fotografije iskorištene za Doyleov drugi članak o vilama koji je izašao u istom časopisu godinu dana kasnije. Interes se nakon toga pomaknuo s vila na djevojčice s fotografija, a čija su imena postala poznata javnosti. No, nakon ovog priča tone u zaborav. Doyle umire 1930., nekadašnje djevojčice postaju žene i žive svojim životima daleko od očiju javnosti. Tako je i ostalo do druge polovice 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je novinar Daily Expressa ponovno počeo skidati prašinu s ove priče te je kontaktirao Elsie. Ona je izjavila da su, kao što su obje već više puta ponovile, fotografije plod maše i nije puno lagala, zar ne.
Konačno priznanje
Vjerujemo da su se ove dvije žene tijekom života umorile od ovih fotografija i duboko požalile što su ih ikada snimile. Nakon što su “prevarile” slavnog sir Conana Doylea više nije bilo povratka. U 70-im godinama prošlog stoljeća svojevrsni razbijač mitova James Randi otkrio je da su ilustracije vila potekle iz knjige Princess Mary’s Gift Book koja je objavljena 1914. godine. Kasnija istraživanja u 80-im godinama prošlog stoljeća Geoffreya Crawleya ,urednika jednog britanskog časopisa za fotografiju su pokazala da su vile na snimkama lažnjaci. Dvije su žene nakon toga morale izaći u javnost i konačno reći istinu. Kao djevojčice napravile su vile iz kartona, a zatim ih probušile iglama za šešire i stavile u odgovarajuće pozicije, a zatim se bacile na fotografiranje. Pokret vila uočen na fotografijama tijekom njihove analize pripisale su laganom povjetarcu.
Frances je umrla 1986., a Elsie samo dvije godine kasnije. Zapravo da snimke nije otkrio i dodatno popularizirao Doyle vjerojatno nikada ne bi postale toliko poznate. Upravo im je to narušilo duševni mir, a da nije bilo toga sve bi ostalo na razini šale – kako je i trebalo biti. Ova prevara i nije zamišljena kao takva, ali se nesretnim spletom okolnosti u to pretvorila.
Piše: Sonja Kirchhoffer
