Kada razmišljamo o putovanju kroz vrijeme uvijek pomišljamo na fizički povratak u prošlost, no tome barem u teoriji ne mora biti tako. Navodno negdje u Vatikanu postoji uređaj koji se naziva kronovizor, a koji nas može odvesti bilo gdje u prošlost, a da se uistinu ne maknemo s mjesta.
Slike i zvukovi ne nestaju
Cijela priča o kronovizoru vezana je uz cijenjenog znanstvenika i benediktinca Pellegrina Ernettija koji je svoj život posvetio vjeri. No uz vjeru imao je više drugih strasti, a jedna od njih je bila i kvantna fizika. Ernetti je navodno s nekoliko drugih vodećih umova svog vremena izumio uređaj kojega su nazvali kronovizor, a koji donekle funkcionira kao današnji televizor. Naime, ovaj uređaj omogućava putovanje kroz vrijeme, ali bez da se maknemo s mjesta zbog čega događaje na njemu gledamo u realnom vremenu u kojem su se dogodili. Za to je navodno potrebno samo dobro kalibrirati uređaj. Odgovarajuće ugađanje omogućava primanje slika i zvukova iz bilo kojega razdoblja i mjesta u prošlosti. Ovaj uređaj se navodno temelji na pretpostavci da svi prizori, znači i slike i zvukovi i dalje su negdje oko nas nakon što se dogode.
Besmislica ili ?
Iako sve ovo djeluje kao teška besmislica, ipak teorijsko objašnjene i opravdanje postoji. Krenimo od moćnih teleskopa. Oni imaju funkciju sličnu kronovizoru jer kada teleskopima gledamo daleke galaksije onda ih vidimo ne kako izgledaju danas već kako su izgledale prije više milijuna ili čak i milijardi godina. Kada bi primjerice neki izvanzemaljac želio vidjeti što se zbiva na Zemlji onda ne bi vidio naš planet danas već bi ga mogao promotriti u prošlosti, a u koliko davnoj ovisi o udaljenosti i položaju tog nekog u odnosu na Zemlju. Teleskopi su složeni, no Ernettijev kronovizor bi trebao biti znatno složeniji od njih.
Ekscentričan um
Za Ernettija se može reći da je bio genijalan, ali očito ekscentričan um, koji je ostao poznat ne samo po kronovizoru već i kao stručnjak za gregorijanske napjeve, ali i kao egzorcist. Do ideje za ovaj stroj je došao navodno tako što je s ocem Agostinom Gemellijem na Katoličkom sveučilištu u Milanu radio na harmoniji gregorijanskih napjeva. U jednom trenutku su obojica začula glas pokojnog Gemellijevog oca, a koji se nije obraćao njima već je to bilo nešto kao zvučni zapis reproduciran iz prošlosti. Bio je to razgovor koji je Gemellijev otac vodio davno, a cijelu je priču kasnije potvrdio i sam Gemelli. Ovaj slučaj je Ernettija naveo na razmišljanje što se događa sa zvukovima i slikama nakon što se dogode. Nakon podužeg promišljanja Ernetti se navodno obratio vodećim umovima onog vremena, poput Enrica Fermija, dobitnika Nobelove nagrade iz područja nuklearne fizike i Wernhera von Brauna, nacističkog raketnog znanstvenika i jednog od ravnatelja u NASA-i. Navodno je ovaj trojac stvorio kronovizor koji funkcionira tako što slike i zvukovi koji ostaju iza nas u obliku energije, prikuplja i vraća im prvotni oblik. Ernetti je tako prema svojim riječima svjedočio brojnim povijesnim događajima poput raspeća Krista, ali je slušao i govorljivog Cicerona te zavirio u brojne živote poznatih osoba i presudne povijesne događaje .
Zašto je uređaj nedostupan javnosti?
Nakon što je Ernetti izašao u javnost s ovom pričom, velik broj znanstvenika se pitao zašto taj uređaj ako već postoji nije dostupan javnosti. No Ernetti je imao spreman odgovor i na to pitanje. Tako je izjavio da je kronovizor uređaj koji može otkriti apsolutno svaki trenutak te u njemu ne postoji prostor za privatnost zbog čega se može iskoristi kao moćno oružje. Otkriće je navodno predočeno papi Piju XII. koji je zaključio da ono mora ostati tajnom. Kada je javnost Ernettija zatražila da barem da neki dokaz za svoje smjele tvrdnje on je podastro dva navodna dokaza. Jedan je bio cjelovit tekst drame poznatog antičkog književnika Kvinta Enija. No, proučavanje tih tobožnjih dokaza je dovelo do poražavajućih spoznaja. Stručnjakinja za latinski jezik i antičku književnost Katherine Owen Eldred sa Sveučilišta Princeton koja je prevela s latinskog ovu navodnu Enijevu dramu, uočila je da su u njoj korištene riječi koje su se pojavile u latinskom tek nekoliko stoljeća kasnije, i da ovaj jezik nije bio materinji onome tko je dramu napisao, što ukazuje da pisac ovog teksta zasigurno nije bio Kvint Enije već Ernetti.
Raspeće Krista
Drugi navodni dokaz kronovizora je bio znatno bombastičniji jer je tvrdio da je u pitanju fotografija raspeća Isusa Krista. No fotografija koju je dao je bila fotografija drvene rezbarije Krista, koja se nalazi u Svetištu milosrdne ljubavi u Collevalenzi u Italiji. Zapravo postojale su i druge fotografije koje su se dovodile u vezu s Ernettijem i kronovizorom, ali su se pokazale tek fotografijama slika.
Nakon Ernettijeve smrti 1994. godine jedan od njegovih rođaka je izjavio da je čitavu priču izmislio kako bi ljude vratio u krilo crkve. Neovisno što mislili o kronovizoru tijekom desetljeća ova je Ernettijeva priča postala još jedan vatikanski misterij.
Piše: Sonja Kirchhoffer
