Svojevremeno smo pisali o pijetlu koji nije želio umrijeti, a koji je živio bez glave doslovno 18 mjeseci. No ovdje ćemo se baviti ljudskim glavama i pitanjem mogu li one zadržati svijest nakon njihova odvajanja od tijela.
Obezglavljeni štakori
Godine 2014. istraživači na Novom Zelandu eksperimentirali su s dekapitiranim štakorima kako bi vidjeli pokazuju li njihove glave ostatke moždane aktivnosti nakon što im je ona odsječena od tijela. U tu su svrhu koristili elektroencefalograf (EEG), uz pomoć kojega su ustanovili da je njihov mozak nakon dekapitacije zadržavao aktivnost u trajanju od 10 do 15 sekundi. U osnovi to je iznenađujuće jer nakon odvajanja glave od tijela dolazi do naglog pada krvnog tlaka, i trebalo bi doći do automatskog gubitka svijesti i smrti. Naime, u trenutku dekapitacije neuroni u mozgu gube kisik i energiju, a bez njih svijest ne može egzistirati. Doduše nešto se kisika zadržava u krvi i moždanoj strukturi, ali te se zalihe brzo troše jer je mozak velik potrošač kisika.
Samosvojne glave Ane Boleyn i Charlote Corday
Iako se dugo smatralo da je dekapitacija automatski kraj, postoje brojni slučajevi koji bi išli u prilog zadržavanja svjesnosti. Ljudi su tijekom povijesti često ostajali bez glava pa je takvih primjera podosta. Krenimo od najpoznatijih poput samosvojne glave Ane Boleyn koja je osuđena na smrt zbog navodnog preljuba. Ubijena je 1536. godine, dobrom starom dekapitacijom. Oni koji su prisustvovali egzekuciji kažu da su imali dojam da se njena glava sprema progovoriti nakon što je odrezana. Iz vremena Francuske revolucije imamo primjer, neobične glave koja je odbila odmah umrijeti, a koja je pripadala Charlotte Corday. Ona je usmrćena giljotinom zbog ubojstva jedne od ključnih osoba revolucije Jeana–Paula Marata. Ubila ga je u kadi, tako što mu je u prsa zabila veliki kuhinjski nož dug 15 centimetara, a kojega je kupila specijalno za tu prigodu. Giljotinirana je 1793. godine samo nekoliko dana nakon ovog čina. Poslije pogubljenja, njezinu je odrubljenu glavu u ruke uzeo pomoćnik krvnika, stanoviti Francois le Gros te ju ispljuskao po obrazima, vjerojatno kako bi je dodatno ponizio i dobio svojih pet minuta slave. No, prema zabilježenim podacima Charlottino lice je tada poprimilo ljutit izraz te je pocrvenilo.
Lucidnost nakon dekapitacije
Među dobro dokumentirana svjedočanstva zadržavanja svijesti nakon dekapitacije ulazi jedno s početka prošlog stoljeća. Naime, 1905. godine ubojica Henri Languille je osuđen na smrt, naravno giljotinom. Liječnik Gabriel Beaurieux je promatrao njegovo pogubljenje koje se održalo u Orleansu u Francuskoj. On je odlučio napraviti eksperiment te je nakon odrubljivanja glave zazvao pogubljenog po imenu ne bi li ustanovio postoji li još kakva natruha svijesti. Na svoje iznenađenje uspostavio je kontakt s odsječenom glave. Prema Beaurieuxovom izvještaju nakon što je zazvao imenom pogubljenog, njegova je glava iznenada otvorila oči i uspostavila kontakt s liječnikovim očima. Nakon toga je postupno došlo do ponovnog zatvaranja očiju, a on je potom ponovno zazvao ubojičino ime, a glava je opet otvorila oči i uputila mu još intenzivniji pogled od prethodnog. Nakon toga su se ubojičine oči počele sklapati, ali se nisu zatvorile do kraja, a kada ga je treći puta zazvao nije bilo odziva, bio je mrtav i oči su mu poprimile karakterističan izgled ugaslih očiju.
Ova svjedočanstva idu prilog da imamo dovoljno vremena i da s odsječenom glavom spoznamo što nam se dogodilo. Osim toga oni koji su se bavili istraživanjem giljotiniranja poput stručnjaka za medicinsko pravo R. Piedelievrea i E. Fourniera, ustanovili su da kod giljotiniranja “svi vitalni elementi preživljavaju” te su nazvali ovaj oblik izvršavanja kazne “divljom vivisekcijom”. Prema svemu sudeći giljotinirana osoba ne samo da je na kratko svjesna svoje stravične smrti već i trpi neopisivu bol. Zadnje pogubljenje giljotinom je u Francuskoj izvršeno 1977. godine, što i nije tako davno.
Dakle, ako “izgubimo” kojim slučajem glavu to neće nalikovati ni malo na gubitak glave pijetla s početka priče. Bit će to, kako se čini, samo nekoliko desetaka sekundi svjesnosti što će biti sasvim dovoljno da lucidno shvatimo da nam je došao kraj.
Piše: Sonja Kirchhoffer
