Duhovi i ukleta mjesta uvijek privlače pozornost svih, pa i najvećih skeptika, koji ako ništa drugo nastoje raskrinkati zagovornike paranormalnih pojava. Neovisno o tome vjerujete li u duhove ili ne, možete se kroz ovaj članak “prošetati” jednom zanimljivom povijesnom lokacijom, koja je danas popularna upravo zbog duhova. Riječ je o navodno ukletoj bolnici s početka 20. stoljeća koja, kažu, ulazi u 10 najukletijih objekata na području SAD-a. U pitanju je sanatorij Waverly Hills u Louisvilleu u Kentuckyju, koji svojim tudorsko-gotičkim izgledom podsjeća na objekte koje obično možemo vidjeti u horor filmovima. Je li ovaj arhitektonski ugođaj utjecao na njeno svrstavanje na ovu prestižnu listu najukletijih objekata, nismo sigurni, ali možemo pretpostaviti da je. Pročitajte članak i zaključite sami za sebe.
Bolnica Waverly Hills je sagrađena na vjetrovitom brdu, kao sanatorij za oboljele od tuberkuloze, koja se u to vrijeme zbog neizlječivosti nazivala bijelom kugom. Na ovom području u blizini rijeke Ohio bilo je podosta oboljelih, ponajprije zbog vlažne klime koja je pogodovala razvoju tuberkuloze. Prvotni drveni sanatorij se sastojao od tri objekta – glavne dvoetažne administrativne zgrade i dva sporedna objekta koji su mogli sa svojim kapacitetima zaprimiti sve skupa 40-ak osoba. U početku su se ovdje primali pacijenti u ranoj fazi oboljenja. Zbog malog kapaciteta bolnice gradska vlast odlučuje da se sagradi nova bolnica koja će primiti i bolesnike koji boluju od uznapredovale tuberkuloze. Odbor bolnice je tada dobio 25.000 dolara za gradnju novog objekta. Novopridošli pacijenti kojih je bilo podosta su prije gradnje nove zgrade bili smješteni u šatorima. Gradnja nove bolnice za tuberkulozne bolesnike započela je 1924. godine, a u roku od dvije godine podignut je objekt na pet katova i s kapacitetom od 400 kreveta.
Pojava streptomicina
Liječnici ovdje nisu samo olakšavali simptome bolesti oboljelima već su i testirali nove lijekove, a koji su, navodno, imali ishod podjednako fatalan, kao i sama bolest. Kao i svaka bolnica, ovdje je bilo podosta smrtnih slučajeva. Prema nekim brojkama, u bolnici je umrlo oko 60 000 ljudi. No, povjesničari kažu da je ta brojka jako napuhana i da se prije može govoriti o recimo 8000 mrtvih. Prije razvoja antibiotika, bolesnici su ovdje bili redovito izloženi svježem zraku, a zbog čega je objekt izgrađen na vjetrometini. Kažu da su se ovdje bolesnicima uklanjala ponekada rebra kako bi im se olakšalo disanje. Godine 1943. uvođenjem antibiotika streptomicina dolazi do radikalne promjene u tretmanu tuberkuloze. Do zatvaranja sanatorija je došlo 1961. godine, a što je posljedica dugotrajne terapije streptomicinom koji je smanjio potrebu za ovakim liječilištima.
Kasnije je ova bolnica preuređena u starački dom nazvan Woodhaven Geriatrics Center koji je djelovao od 60-ih do 80-ih godina 20. stoljeća. Ovdje su bili smješteni stariji pacijenti s različitim stadijima demencije i ograničene pokretljivosti, kao i osobe s teškim mentalnim smetnjama. Neke od glasina pokazuju da su u tom “novom” periodu na pacijentima korišteni elektrošokovi u terapijske svrhe, a što je u ono vrijeme bio gotovo standardan postupak. Do službenog zatvaranja je došlo 1982. godine. Dom su zatvorile državne vlasti zbog zanemarivanja pacijenata i štićenika ustanove, a što je najvećim dijelom posljedica pretrpanosti doma i malog broja zaposlenog osoblja.
Mjesto traženje adrenalina
Od kada je bolnica službeno zatvorena brojni putnici namjernici svraćaju ovdje, uglavnom iz želje za aktiviranjem adrenalina. Njihova izvješća daju manje-više uobičajene opise ukletih zdanja, koji sadržavaju podatke o neobičnim vrištanjima, koracima, promijenama temperature, pojavi raznih mirisa ili bolje rećeno smradova. U tim se navodima nešto veća pozornost posvećuje hodniku koji je povezivao bolnicu sa željezničkom postajom na dnu brda, a koji je služio za odvoženje mrtvih bez da se uznemiruju ostali bolesnici odnosno štićenici koji su tu bili smješteni. Prema tim navodima duhovi su najvećim dijelom prisutni u tom uskom hodniku, a koji je svojom uskoćom doprinosio stvaranju osjećaja jake klaustrofobije. Među posebno ukletim točkama navodi se i soba 502. U njoj su se navodno ubile i dvije medicinske sestre, a neki od posjetitelja tvrde da su tu čuli glasove koji su ih nagovorili da napuste prostoriju, ali ne kroz vrata, već kraćim putem kroz prozor. Nećemo ni napomenuti da je soba smještena na petom katu objekta.
Neobični planovi kasnijih vlasnika
Nakon zatvaranja doma ovaj objekt i zemljište kupuje programer J. Clifford Todd za 3 mil. dolara, koji zajedno sa arhitektom Miltonom Thompsonom, ima namjeru pretvoriti staru bolnicu u zatvorski objekt, ali nakon protivljenja susjeda odustaje. Trinaest godina kasnije 1996. Robert Alberhasky kupuje ovo zemljište s pripadajućim objektima u namjeri da ovdje postavi najviši kip Isusa na svijetu, kao središte centra za umjetnost i bogoslužje. No, od toga je brzo odustao jer su donacijama skupljena sredstva bila nedovoljna za realizaciju njegove megalomanske ideje.
Novi vlasnici su kupili imanje 2001. godine. Tina i Charli Mattingly održavaju ovo imanje koristeći njegovu prošlost. Kako bi zaradili organiziraju redovite dnevne i noćne obilaske imanja i svake godine za Noć vještica organiziraju proslavu i s tim sredstvima obnavljaju posjed. Na YouTube platformi možete vidjeti podosta filmića snimljenih tijekom posjeta radoznalih avanturista ovom objektu, pa stvoriti svoj sud je li ovdje riječ o ukletom objektu ili samo spretnom korištenju lakovjernosti posjetitelja u svrhu ostvarivanja profita. No, ukoliko i dalje niste sigurni, a zanima vas što se iza ovog krije, posjetite lokalitet pa nam javite svoje dojmove.
Piše: Sonja Kirchhoffer
