Greta Garbo – misteriozna švedska sfinga

Glumica švedskog porijekla, Greta Garbo, proslavila se ulogama tajanstvenih fatalnih žena, zahvaljujući čemu je osvojila počasnog Oskara i peto mjesto na listi najvećih ženskih glumica svih vremena prema izboru Američkog filmskog instituta. U privatnom životu bila je jednako tajanstvena, a o njezinoj sklonosti prema ženama i danas se nagađa.

Gretu Garbo moglo bi se nazvati netipičnom Pepeljugom – njezin princ na bijelom konju bio je Hollywood. Od povučene i tihe djevojčice iz siromašne švedske obitelji uspjela se uspeti do samih njegovih vrhova. Garbo, koja se tada prezivala Gustafson, napustila je školu već s 13 godina, zbog čega je, kao i zbog djetinjstva provedenog u siromašnom predgrađu, cijeli život imala komplekse. Ipak, sreća joj se nasmiješila kad je počela raditi u trgovini na odjelu prodaje šešira. Nakon nekog vremena pojavila se kao model u njihovim katalozima i reklamama, gdje ju je 1922. godine zapazio Erik A. Petschler i dao joj prvu ulogu u komediji Skitnica Peter.

Sljedeće dvije godine studirala je na Kraljevskoj kazališnoj dramskoj akademiji u Stockholmu, a 1924. godine prvi se put pojavila na filmu u Legenda o Gosti Berlingu, dramatizaciji romana Selme Lagerlöf, nagrađenog Nobelovom nagradom. Redatelj filma Maurirz Stiller postao je njezin mentor i zahvaljujući njegovim poznanstvima u američkom studiju MGM, oboje su sljedeće godine krenuli u Ameriku. Garbo je ubrzo postala zvijezda nastupajući najprije u nijemim filmovima, redovito dobivajući pozitivne kritike, iako joj se nisu sviđale uloge vamp ljepotica koje je morala glumiti. Za to se vrijeme upustila u ljubavnu vezu s kolegom Johnom Gilbertom. Tridesetih godina film je proživljavao velike promjene prelazeći iz nijemog u zvučni, a Garbo se ovoj promjeni uspješno prilagodila i 1930. godine „progovorila“ u filmu Anna Christie, za koji je zaradila prvu nominaciju za Oskara. Isto je ponovila nastupom u Romansi, a velik uspjeh kod publike postigli su filmovi Mata Hari i Grand Hotel. Jedna od njezinih najvećih uloga bila je u filmu o njezinoj zemljakinji kraljici Kristini iz 17. stoljeća, koja je kao i Garbo bila slobodnog duha. Ulogu još jedne žene koja razbija društvene konvencije ostvarila je u Ani Karenjini, a nakon toga i u Dami s kamelijama, za što je dobila treću nominaciju za Oskara. U komediji Ninočka 1939. godine pokazala je da se može dobro snaći i izvan uloga melankoličnih i fatalnih žena, koje su joj obilježile karijeru. Ipak, nakon sljedeće komedije koja nije ponovila takav uspjeh, Garbo se povukla u mirovinu. Pokušala je svoj privatni život držati što dalje od očiju javnosti, a nije voljela ni hollywoodski glamur, zbog čega se nije pojavila na dodjeli Oscara 1954. godine, kada joj je dodijeljena počasna nagrada za „nezaboravne filmske izvedbe“. Nije odgovarala na pisma obožavatelja i rijetko je dijelila autograme. U privatnom životu nosila je mušku odjeću i pušila, što je u ono vrijeme bilo prilično skandalozno za ženu. Također, kružile su glasine da održava veze kako s muškarcima, tako i ženama, ili čak da je lezbijka. Nakon veze s Johnom Gilbertom povezivana je s mnogim muškarcima, između ostalog i redateljem Kraljice Kristine, Erichom Mariom Remarqueom. Nagađa se da je bila u vezama sa svojim dugogodišnjim prijateljicama spisateljicom Mercedes de Acosta i glumicom Mimi Pollak. Nije se udavala niti je imala djecu, zapravo, kao da je živjela prema rečenici iz filma Grand Hotel: „Želim biti sama, samo želim biti sama.“ zbog čega je i prozvana švedskom sfingom.

Autor: Andreja Ščapec

Komentari