Pred kraj života Preradović je dobio razne počasti, ali nije mario za to. Mnogo važnije bilo mu je ostvariti miran obiteljski život.
O odlasku u Beč 1864. ovako se izrazio u pismu Ignjatu Brliću: “Meni je to premještenje veoma drago, jer ću si djeci bliže doći i ostaviti ovo mekano podneblje koje mi slabo prija.” Imenovan je članom utemeljiteljem Matice dalmatinske. Ljeto je proveo na liječenju u Karlovim Varima, a zatim po službenoj dužnosti boravio u Leipzigu i Dresdenu. Car Franjo Josip I. dodijelio je Petru Preradoviću plemstvo, ali njegauopće nije bilo briga za to.
Bespomoćnost čovjeka pred sudbinom
Nakon šest godina dopisivanja vjenčao se s Emom 1865. u Beču. Budući da je premješten u Veronu, Ema i on nastanili su se u tom talijanskom gradiću. Ondje im se iduće godine rodio Milan. “Sad sam evo ovdje u Veroni zadovoljan i sretan u kućevnom si životu, jerbo imam uz sebe biće koje ljubim i štujem i koje sačinjava svu sreću moju… S književnošću slabo se bavim, jerbo mi služba sve vrijeme zauzimlje.”pisao je Kaznačiću u Zagreb. Hrvatska dvorska kancelarija u Beču moli Jugoslavensku akademije znanosti i umjetnosti da izabere pukovnika Preradovića u članstvo. Međutim, članstvo mu je odbijeno. Ironično, samo godinu dana ranije uGlasonošije objavljen prikaz života i djela Petra Preradovića, čime je postao prvi hrvatski pjesnik za čijega je života napisan cjelovit prikaz. U trećoj fazi Preradović piše epove i spjevove (Starac klesar, Zmija, Mujezin, Prvi ljudi). To je razdoblje u kojem je najviše pisao i kad nastaju najzrelije pjesme. U stihove je pretočio sve osobne tragedije i bespomoćnost čovjeka pred sudbinom.
Preradović je stekao čin general-bojnika u Trećem ratu za nezavisnost Italije. Izbio je 1866. kad je pruski kancelar Bismarck pokušao istjerati Austriju iz Njemačkog saveza i sklopio tajni savez s Italijom. U sklopu Monarhije još se nalazilo Lombardsko-Venetsko Kraljevstvo. Italija je mobilizirala vojsku i objavila rat u lipnju 1866. te gubila bitku za bitkom. Preradović je sudjelovao u završnim borbama na teritoriju Italije. U ovom ratu sudjelovali su slavni austrijski viceadmiral Wilhelm von Tegethoff i talijanski revolucionar Giuseppe Garibaldi.Odmah nakon sklopljenog mira Preradović odlazi u Transilvaniju kao zapovjednik brigade u Aradu. Ondje mu se krajem 1867. rodila kći Zora, koja će postati poznata slikarica. Godine 1886. preuzeo je zapovjedništvo nad drugom brigadom i premješten je u Beč.
Utjeha u nadnaravnom
Godine 1870. počeo je pripremati novo izdanje svojih pjesama i prijevoda. Te se godine rodila kći Jelica, njegovo osmo dijete, ali je umrla već nakon šest mjeseci. Znao je ponavljati: “Ne dati da mi išta otme moj unutarnji mir, to je moje stalno nastojanje…” Prerad je bio vrlo pobožan i u Bogu pronalazio utjehu. Pokušavao je biti ravnodušan prema životnim nedaćama, ali je snažno vjerovao u komunikaciju s duhovima. U njegovo vrijeme je u visokim krugovima bio pomodan spiritizam, a Crkva ga nije zabranjivala. Tražio je kontakt s preminulim članovima obitelji. Prerad je smatrao da je spiritizam nadopuna kršćanstvu i od duhova tražio savjet i pomoć. Duhove je smatrao glasnicima Božjim. Ema mu je čak prigovarala da mu je mu je više stalo do mrtvih nego do živih. Pred kraj života je pisao pjesme posvećene mrtvima.Krajem godine preselio se u novu kuću u Beču. Bila je to njegova posljednja selidba.
Smrt u tuđini
Sredinom 1871. bio je na vojnim vježbama kod mjesta Bruck, a iste godine predložen je zahrvatskog bana, no on to odbija i pravda se bolešću. Zapravo uopće nije mario za vojne i političke funkcije, on se samo htio baviti pjesništvom i sudjelovati u ilirskom pokretu. Zdravstveno mu se stanje pogoršalo krajem godine. Imao je problema sa slezenom i otišao ulječilište Mariabrunn kod Münchena. U kolovozu se zatekao u Fahrafeldu kod Vöslaua, poznatog mjestašca s lječilištem u Donjoj Austriji, gdje je umro 18.8.1872. godine. U Hrvatskom saboru toplo posmrtno slovo održao je biskup J. J. Strossmayer.
Pokopan je u Beču, ali je 1879. predsjednik Hrvatskog akademskog društva Velebit, Fran Srećko pokrenuo inicijativu da se Preradovićevi posmrtni ostatci prenesu u Zagreb. Slavni kipar Ivan Rendić izradio mu je nadgrobni spomenik Domovina polaže cvijeće na pjesnikov Spomenik. Na njemu su uklesani Preradovi stihovi iz pjesme Putnik:
“U tvom polju daj mu groba,
Tvojim cvijećem grob mu kiti!”
Rendić je također izradio skulpturu Petra Preradovića, postavljen u ucentru Zagreba i smatra se njegovim najuspješnijim djelom. Svečanu povorku predvodio je vojni odred s glazbom. Na dan pokopa Petra Preradovića trgovine i uredi u gradu bili su zatvoreni. Gradonačelnik Zagreba August Šenoa održao je nadahnut govor i spjevao Himnu Petru Preradoviću, koju je uglazbio Ivan pl. Zajc. U Austrijskom biografskom leksikonu stoji: “U Preradoviću je vojska izgubila iznimno zaslužnog i preuzvišenoj carskoj kući do srži odanog generala, a hrvatska nacija svog najvećeg lirskog pjesnika.“
Piše: Marsela Alić
Preporoditelj Petar Preradović
Spašavanje satnika Preradovića
