Spašavanje satnika Preradovića

Petar Preradović premješten je u Zadar. Prvi put u vojnoj karijeri nalazio se u Hrvatskoj. Koliko je bio sretan u Zadru, kazuje citat iz autobiografije: “Ta ljubav i pjesme moje, to mi bijaše sav moj tadašnji život, što svaki i iz samijeh pjesama uvidjeti može.” Iako je dobio dozvolu za vjenčanje, nije mogao promijeniti odluku o premještaju u sjevernu Italiju 1847. godine. Uslijedila su teška vremena – Europu su potresale revolucije.

Lombardija je 1848. proglasila odcijepljenje od Habsburške Monarhije i priključenje Kraljevini Sardijini-Pijemont. Istog mjeseca Venecija je proglasila neovisnost od Monarhije i proglasila se Republikom. Preradović je, kao časnik u službi habsburškog cara, sudjelovao u gušenju talijanske revolucije. Dok se po čitavoj Monarhiji dižu revolucije, Preradović vjerno izvršava svoju vojničku dužnost za cara i domovinu, kako je glasio moto, ali svaki slobodni trenutak koristi za pisanje dramske poeme Kraljević Marko. U južnoslavenskim narodima tad je još bila živa legenda o heroju Marku,zaštitniku i spasitelju kršćanstva tijekom osmanske okupacije.

  • 18.4. bitka kod mjesta Gli Angeli
  • 4.5. izvidnica kod mjesta Gli Angeli
  • 13.5. izvidnica na liniji Curtatone-Montanara
  • 29.5. jurišu na tu utvrđenu liniju
  • 30.5 okršaj kod mjesta Goito
  • U lipnju je postao kapetan.

Veselje i tuga u jednom danu

Vatroslav Bertić
Vatroslav Bertić

Nakon pobjede nad Talijanima uzeo je dopust i otišao u Dubrovnik vjenčati se s Paolom. Na dan vjenčanja umrla je njegova majka Pelagija. Zatim je u Hrvatsku stigao glas da je poginuo, a to je potvrdio Ivan Kukuljević. Kako je Prerad bio jedan od najpoznatijih iliraca, čitava je zemlja oplakivala njegovu smrt. Jezikoslovac i povjesničar Bogoslav Šulek napisao je nekrolog i objavio ga u Narodnim novinama: “Tužnu vest javljamo narodu našemu. Ponajkrasniju diku našega Parnasa ugrabila nam je nemila smert. Neima više nježnoga pevca “Putnika” i tolikih drugih miloglasnih pesamah; neima više P e t r a  P r e r a d o v i ć a. …U ostalom bio je Preradović jedna od onih redkih poštenih dušah, kakvih će se slabo na svetu naći. Njegovi prijatelji ljubili su ga od sve duše, a on je bio dostojan ljubavi.”

Pred Božić je prijatelju i ilircu Vatroslavu Bertiću stiglo Preradovo pismo. Bertić mu na Božić 1848. odgovara kako su svi radosni što je živ. Nakon pretrpljenog straha za život Petra Preradovića, a zatim i tuge zbog navodne pogibije, ilirci supotegli veze i uspjeli kod feldmaršala Radetzkog isposlovati da povuče Preradovića s bojišta i prebaci ga u Zagreb. Ondje je dobio mjesto podnačelnika Bojnog odsjeka Banskog vijeća. Svom prijatelju iz rane mladosti Kukuljeviću napisao je: ”Kolika je moja radost što sam ovdje u miloj domovini, za kojom težih toliko godina, to ti iskazati ne mogu, ti me poznaš i znati ćeš sam to rasuditi.”Njegova sreća bila je još veća kad mu se u srpnju 1849. rodilo prvo dijete, sin Čedomil.

Uvijek savjestan

Petar Preradović
Petar Preradović

Prerad je iznimno cijenio Jelačića i vrlo savjesno obavljao svoj posao. Tako u austrijskom Ratnom arhivu stoji zapisano: “…kod popisivanja, novačenja i mobiliziranje narodnih četa u snazi od 15.000 momaka stekao znatne zasluge, te pokazao visok stupanj administrativnih sposobnosti.” Imao je nepokolebljiv osjećaj za dužnost i samokontrolu na radnom mjestu. Sreća nije dugo trajala. Nakon samo tri mjeseca umro mu je sin, a iduće godine ostao je bez posla kad je ukinuto Bansko vijeće.Od 1852. započinje doba otvorenog apsolutizma i germanizacije. Ipak, najvećim neprijateljima hrvatske samostalnosti smatrao je Mađare, a na Srbe se ljutio što se ne žele priključiti sveslavenskom otporu. Preradović je u svakom slučaju bio hrvatski rodoljub, ali svjestan da se malena zemlja ne može sama boriti protiv druge najmoćnije monarhije u Europi: “Narodnost i federacija to neka nam budu kao oka dva uviek u glavi. Za prvu valja da se mi sami borimo a za drugu imamo mi toliko pomagačah, koliko ima narodnostih u carstvu… Sloboda pogažena opet se pomladjuje, ali narodnost izgubljena težko ili nikada…”

Po političkom usmjerenju bio je, dakle, nacionalist i federalist. Što se Srba tiče, njima je osobito zamjerao što se ne žele priključiti sveslavenskom otporu i ugrožavaju slogu: “Srblji se odmiču od nas, više na svoju nego na našu štetu, tu će oni osjetiti kasnije, kad se bude kolač dielio. Mene srce boli misleći na taj naš medjusobni jad, a radi šta, radi popovah, kojim je više do njihove pizme nego li do sreće narodne.” (pizma – mržnja, neprijateljstvo, pakost, zloba)

Piše: Marsela Alić

Siroče graničarskog časnika

Preporoditelj Petar Preradović

Rodna kuća Petra Preradovića

Zdravo da si, domovino mila

Hrabrost i strpljivost!

Spiritizam i ostatak života

Komentari