Dok su temelje povijesne znanosti na Zapadu postavili stari Grci, daleko na Istoku Kinezi su razvili vlastitu tradiciju. Prvi veliki kineski povjesničar, katkad nazivan „kineskim Herodotom“ bio je Sima Qian (staro pisanje: Ssu-ma Chi’en). Živio je oko 145. – 86. pr. Kr., a radio je kao vrhovni astrolog na dvoru kineskog cara Hana Wudija. Dužnosti su mu uključivale bilježenje prirodnih pojava, vođenje raznih evidencija, izrada kalendara i proricanje pomoću različitih metoda.
Otac ga je na samrti molio da nastavi rad na sređivanju građe o povijesti Kine, ističući da će inače sjećanje na slavne vladare i vrle ljude pasti u zaborav. Godine 99. Sima Qian navukao je carev bijes kad mu je predložio da poštedi život generala Li Linga. Li Ling je inače bio uspješan vojskovođa, ali je u borbi protiv nomada na sjeveru doživio neuspjeh i predao se.
Sima je pokušao nagovoriti cara da poštedi život generala podsjećajući ga na njegove prijašnje uspjehe i ističući da je predajom sačuvao život kako bi mu mogao ponovno služiti, što u slučaju smrti ne bi mogao učiniti. Nije uspio te je optužen za klevetanje cara. U tom slučaju očekivalo se ili da počini suicid ili da plati visoku kaznu. Kako nije imao dovoljno novaca da se iskupi, a ocu je obećao da će dovršiti njegovo djelo, Sima je odbio oba rješenja. Srdit car dao ga je stoga kastrirati.
U Kini je već prije bilo povjesničara, ali Sima je bio prvi koji je pristupio historiografiji sustavno. Kao glavni astrolog imao je pun pristup carskom arhivu. Kapitalno mu je djelo Povijesni zapisi (Shiji) koje se sastoji od pet dijelova:
1. povijest Kine i njenih dinastija od legendarnih vremena Žutog cara (kineski ekvivalent rimskog Romula) do 1. stoljeća pr. Kr.,
2. kronološke tablice i genealogije,
3. osam rasprava o tadašnjoj znanosti i umjetnosti (glazba, ekonomija, rituali, astronomija, izrada kalendara),
4. monografija o uglednim obiteljima,
5. kratke monografije o slavnim ljudima poput čuvenog filozofa Konfucija i carskih obitelji Zhou i Han (na samom kraju je i autorova autobiografija).
Djelo sadrži više od pola milijuna kineskih slova, a transliteracijom na latinicu postaje dulje od Biblije. Zanimljivo je da ne počinje stvaranjem svijeta, već prvim vladarom – početak svijeta za Simu bio je istovjetan početku civilizacije. Djelovao je više kao urednik nego kao pisac jer mu je tekst uglavnom preuzet iz drugih izvora, ali je pritom primjenjivao kritički aparat (provjeravanje primarnih izvora, bilježenje usmene predaje o događajima, primjena racionalnog rasuđivanja) kako bi u slučaju kontradikcija ili postojanja više izvora odlučio koji je vjerodostojniji. Spominje da se za provjeru podataka služio sa 75 drugih knjiga.
Pristup povijesti bio mu je moralizirajući, tj. davao je moralne pouke na temelju životopisa poznatih ličnosti. Bio je i prvi kineski povjesničar koji je nomade sjeverno od Kineskog zida tretirao kao ljudska bića implicitno ravnopravnima Kinezima, a ne slaboumne divljake. Posvetio je pažnju ne samo carevima i velikim vojskovođama, već i ženama, pjesnicima, činovnicima, trgovcima, špijunima i filozofima.
Piše: Boris Blažina
