Počeci engleske tajne službe

Dana 24. srpnja 1567. protestantski plemići prisilili su škotsku kraljicu, katolkinju Mary Stuart na abdikaciju. Ona je potom prebjegla u Englesku čime je postala izravnom prijetnjom za prijestolje engleskoj vladarici Elizabeth Tudor. Elizabeth je bila kći kontroverznog kralja Henrya VIII. i njegove druge supruge Anne Boleyn čiji brak katolička Europa nikada nije priznala. Henry je, naime, bio u braku s Catharinom od Aragona i zatražio je od pape poništenje tog braka pozivajući se na Levitski zakon u Bibliji da bi mogao oženiti Anne, što je u konačnici dovelo do raskida Engleske s papinstvom i osnivanja Anglikanske Crkve. Posljedično tome nisu priznavali ni Elizabeth kao njegovu zakonitu kći pa su stoga sporili njeno pravo na prijestolje. Smatrali su da bi ono trebalo pripasti upravo Mary, unuci pokojne sestre Henry VIII., princeze Margarete, koja se 1503. godine udala za škotskog kralja Jacoba (Jakova) IV.

Ridolfijeva urota

Prvi koji je Mary priskočio u pomoć po dolasku u Englesku bio je katolik Thomas Howard, četvrti vojvoda od Norfolka, koji je iza Elizabethinih leđa sklapao dogovor o braku sa svrgnutom škotskom kraljicom. Naime, pretendenti na prijestolje nisu smjeli sklapati brak bez kraljičina odobrenja. Urotu je razotkrio Elizabethin državni tajnik William Cecil nakon što su njegovi agenti presreli vreću novca i šifrirana pisma koja je Norfolk preko svog posrednika Lawrencea Banistera slao Maryjinim suradnicima. Elizabeth ga je tada poštedjela, a on je, umjesto da nauči lekciju i povuče se zajedno s Henryjem FitzAlanom, 19. grofom od Arundela, poslao nalog firentinskom bankaru Robertu di Ridolfiju da stupi u kontakt sa španjolskim veleposlanikom don Guerau de Spesom i zatraži od španjolskog kralja Felipea II. pomoć pri uspostavi katoličke vlasti u Engleskoj. Nakon što je dogovoren novi pokušaj urote, Ridolfi je krenuo za Rim da bi o svemu obavijestio papu Pia (Pija) V., no vojvoda od Toskane, Cosimo di Medici, kojeg je Ridolfi posjetio na svom putu prema Rimu, promptno je obavijestio Cecila o urotničkim planovima nakon čega se klupko vrlo brzo rasplelo. Norfolk je završio glavom na panju, a Ridolfi je odveden na ispitivanje na imanje Papey, u dom Francisa Walsinghama.

Usprkos evidentnoj upletenosti u urotu protiv kraljice, Ridolfi je pušten na slobodu. Pretpostavlja se da ga je Walsingham u dogovoru s Cecilom pustio nakon što ga je određenim metodama uvjerio da postane dvostruki špijun. Također je moguće da je Ridolfi radio kao engleski agent provocateur u službi Williama Cecila kojem je cilj bio do kraja diskreditirati i neutralizirati vojvodu od Norfolka i katoličko plemstvo.

Walsinghamova mreža

Walsingham je prvi put stupio u službeni kontakt sa svojom kraljicom 23. prosinca 1570. nakon što mu je poslala upute što će činiti kao novoimenovani veleposlanik u Francuskoj. Točno tri godine kasnije imenovala ga je novim državnim tajnikom nakon što je Cecil dao ostavku. Bilješke antikvara Roberta Beala otkrivaju nam da je Walsingham bio tip koji je bez okolišanja izražavao svoje mišljenje. Tako je u svom memorandumu iz 1578. otvoreno definirao temeljne probleme Engleske među kojima je kao primaran istaknuo odanost dijela stanovništva bivšoj škotskoj kraljici Mary Stuart. Da bi osujetio bilo kakve Maryine namjere prema Elizabetinu prijestolju, osnovao je mrežu suradnika, obavještača i špijuna.

Uz svoju stalnu bazu obavještajaca Walsingham je po potrebi uzimao u službu i one koji su trebali obaviti samo jedan zadatak. Danas nešto slično čini CIA i to naziva “epizodnim zapošljavanjem”. Walsingham je u svojoj mreži imao pedeset tri “obična” špijuna i osamnaest visokopozicioniranih agenata diljem Europe, uz gomile doušnika koji su djelovali iz same Engleske. Do 1580. raspolagao je uslugama agenata u dvanaest francuskih gradova, devet njemačkih, četiri talijanska, tri nizozemska, četiri španjolska te nepoznat broj u Alžiru, Tripoliju i Konstantinopolu.

Francis Walsingham također je razumio važnost propagande u postizanju političkih ciljeva. U tu svrhu napisao je “Diskurs o lažnom braku između vojvode od Norfolka i škotske kraljice“. Propagandu je koristio i da bi pokolebao neprijatelje u njihovim namjerama. Tako je, doznavši da se španjolska Armada sprema napasti Englesku, plasirao čitav niz lažnih proročanstava u Pariz, Amsterdam, Lisabon i samu Španjolsku koja su govorila o olujama i strašnim nesrećama do kojih je trebalo doći upravo u doba napada. Pomoću svojih suradnika zapljenjivao je propagandni materijal političkih protivnika, ponajviše rekuzanata, katolika koji su odbili služiti Anglikanskoj Crkvi i od kojih je veći dio izbjegao na europski kontinent.

Situacija u Engleskoj 70-ih i 80-ih godina 16. stoljeća da se usporediti s onom u Ujedinjenom Kraljevstvu 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća. Jedno i drugo razdoblje obilježili su stanje hladnog rata, snažnih ideoloških suprotnosti, sumnjičavosti, nelagode i straha, što su zapravo okolnosti u kojima špijunaža cvjeta. S druge strane, ono što razlikuje današnju špijunažu od one u doba Walsinghama jest to da današnji obavještajci poput pripadnika MI5 i MI6 djeluju unutar jednoga vrhunski organiziranog sustava iza kojeg stoji sam politički vrh i na koji se troše milijarde eura. Francis Walsingham morao je krenuti od nule. Posebno je važno istaknuti da Walsingham i Elizabeth nisu imali formalno institucionalizirano tijelo koje se bavilo obavještajnim aktivnostima. Bili su to tek počeci kasnije tajne službe koja je u Engleskoj dobila svoj formalan naziv tek 1909., a razvila se iz admiraliteta kraljevske mornarice i vijeća rata.

Unatoč razvijenoj mreži suradnika, Walsingham je često radio sam. Smatrao je da je tako najbolje. Budući da se nalazio u samom centru tada najrasprostranjenije i najučinkovitije obavještajne službe u svijetu, nerijetko je smatrao kako sam ipak ima najbolji pregled situacije pa je u skladu s time i poduzimao odgovarajuće korake. Takvo ponašanje uvelike podsjeća na J. Edgara Hoovera, prvog čelnika američkog FBI-a.

Špijunske tehnike

U Walsinghamovu radu posebno je zanimljivo bilo korištenje nevidljivih pisama. Razblažena otopina stipse ili razrijeđena mješavina mlijeka i limunova soka zagrijavala bi se na određenu temperaturu nakon čega bi se okrivalo što piše na papiru. Također je vrlo važno bilo i šifriranje, a ističe se ono pomoću tzv. kardanske rešetke. Izumio ju je Girolamo Cardano koji je 1552. godine boravio u Engleskoj kao gost Johna Chekea, brata supruge Williama Cecila, Mary Cheke. Rešetka je bila od čvrsta materijala, probijena rupama u obliku kvadara koje su bile neravnomjerno raspoređene. Svakoj je pripadao određen broj i kad bi se položile na komad papira, čitatelj bi mogao pročitati poruku prateći poredak brojeva. Međutim, ni ta poruka nije bila konačna već šifrirana. Da bi se mogla doista pročitati prava poruka, na ovu rešetku trebala je biti postavljena još jedna, s dekoderom, koja ima rupe izbušene na potpuno jednakim mjestima i tek onda bi se prava poruka otkrivala. Kao kodovi koristili su se i znakovi zodijaka umjesto pravih imena i funkcija. Tako je, recimo, ambiciozni dominantni Lav predstavljao kraljevsko vijeće, ratoborni Ovan jednako tako ratobornog vojvodu od Parme, a mračni autodestruktivni Škorpion inače depresivnog španjolskog kralja Felipea II. U istu svrhu koristili su se i dani u tjednu pa je tako, na primjer, francuski veleposlanik postao “nedjelja“. Brojevi su često korišteni kao zamjene za pojmove. Elizabeth je bila “32“, Mary Stuart “23“, Francuska “54“, a Škotska “70“. Međutim, tu je postojao i kompleksniji način kodiranja gdje je više brojeva moglo odgovarati jednom slovu abecede. Tako je, recimo, broj 24 te brojevi od 91 do 99 i broj 100 mogli zamijeniti slovo A, dok su slovo B mijenjali broj 23 i niz 89 – 91.

Babingtonova urota

Priča o šifriranju dovodi nas do Thomasa Phelippesa, čovjeka iznimno dobra u razbijanju tajnih kodova. Na obavještajnu scenu prvi put je stupio 1578. godine kada je, kao pomoćnik tadašnjeg engleskog veleposlanika u Francuskoj, Sir Amysa Pauleta, nadzirao špijunsku situaciju u Francuskoj i potajno dostavljao Elizabethine financijske donacije francuskim hugenotima. Njegova plodonosna suradnja s Walsinghamom trajala je sve do druge polovice 80-ih godina 16. stoljeća kada je uslijedio njegov najvažniji zadatak – prikupljanje dokaza koji će bez ikakve sumnje potvrditi krivnju Mary Stuart u urotama protiv engleske kraljice. Phelippes je prvo poslan u misiju u Chartley, gdje je u tom trenutku boravila Mary Stuart, da bi izvidio situaciju. Tamo je došao na ideju da pivar koji dostavlja pivo u Chartley umetne paket pisama otporan na vodu, namijenjen Mary Stuart, u nepropustan dio bačve te da ga potom preuzme njen tajnik, Claude Nau, i u konačnici ih preda svojoj gospodarici. Istim putem pisma su trebala ići natrag. Međutim, sada je izgnanu škotsku kraljicu trebalo uvjeriti da je taj kanal komunikacije doista siguran. Kao pokusni kunić poslužio je novi francuski veleposlanik, Chatenaux, s kojim je Phelippesov suradnik Gilbert Gifford stupio u kontakt i uvjerio ga da postoji tajni kanal putem kojeg može slobodno komunicirati s Mary Stuart. Chatenaux je naivno povjerovao u priču i poslao svoj prvi paket pisama Mary koja ga je pak dočela s oduševljenjem jer je prije toga godinu dana živjela u apsolutnoj izolaciji. Klopka je bila postavljena i sada je samo trebalo čekati da se Mary ulovi. Ono što se zapravo čekalo bila je Maryjina razmjena pisama s Anthonyjem Babingtonom, čovjekom iz bogate engleske katoličke obitelji koji je od malih nogu bio očaran Mary Stuart. Nakon što je dio svoje mladosti proveo u Parizu i Rouenu, Babington se vratio u Englesku gdje mu je ubrzo potom pristupio Thomas Morgan, agent Mary Stuart u Parizu, kojem je već ranije priprijetio Gifford. Oduševljena mogućnošću “slobodna“ dopisivanja, Mary Stuart brzo je opustila ruku i pero u njoj. Nakon nekoliko kurtoaznih pisama koja su sva presretena, Walsingham je dobio pravu poslasticu. Dana 17. srpnja 1586. napisala je krajnje inkriminirajuće pismo Babingtonu u kojem mu je dala precizne upute za organiziranje napada s punktova u Španjolskoj, Francuskoj i Nizozemskoj s konačnim ciljem svrgavanja Elizabeth I. Upozorila je Babingtona da spali pismo odmah po primitku. Uputa je bila uzaludna. Walsingham je presreo pismo, a Thomas Phelippes je potom dekodirao cjelokupnu korespondenciju između Babingtona i Mary napisanu u šiframa.

[one_half][box bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Kardanska rešetka
Čak ni pažljivo odabrani kodovi u dopisivanju nisu pomogli urotnicima, poglavito zahvaljujući sposobnosti Thomasa Phelippe sa za dekodiranje i osmišljavanje kodova. Najjednostavniji je bio kod kojim bi se jedno slovo abecede zamijenilo drugim. Kako se slovo M zamijenilo slovom T, slovo A slovom P, slovo R slovom F, a slovo Y slovom S, pojam „TPFS“ zapravo je značio „Mary“ – Marija. Taj način kodiranja otežavao se time što se kod stalno mijenjao. S druge strane, kod kodova koje je Gilferd Gifford koristio pišući iz Chartleyja slovo X označavalo je francuskog kralja, slovo Y španjolskog, a slovo Z Elizabeth i Mary. Potom je kod promijenjen pa je u daljnjoj korespondenciji označavao papu, O riječ doušništvo, broj 8 riječ paket, malo slovo e riječ potajno, a simbol Francisa Walsinghama. Vrlo sličan sustav kodiranja koristili su 2005. godine agenti Al-Quaide u Pakistanu da bi prikrili svoje identitete i lokacije. Kao dodatak, u Babingtonovoj uroti koristili su se i papiri sa strateški izbušenim rupama koji su otkrivali samo onaj dio poruke koji je imao određen značaj. [/box][/one_half] Također, vješt krivotvoritelj dodao je “Maryjino“ pitanje u kojem traži imena šestorice čiji je zadatak trebao biti ubiti kraljicu Elizabeth. Sada je samo trebalo čekati ostatak korespondencije između Mary i urotnika. Jednom otkriven, Anthony Babington uhićen je te zajedno sa svojim suučesnicima pogubljen 20. rujna 1586. u St. Gilesu. Prava meta ipak je bila Mary Stuart. Suđenje bivšoj škotskoj kraljici počelo je u dvorcu Fotheringay 11. listopada 1586., a Walsingham je bio prisutan dva sljedeća dana. Vrhunac njegove karijere, a time vjerojatno i njegova osobna zadovoljstva, nastupio je kada je Mary, čvrsto uvjerena da je Babington spalio njeno kompromitirajuće pismo napisano 17. srpnja, bahato izjavila da takve korespondencije nikad nije ni bilo. Možemo samo zamisliti slavodobitan izraz Walsinghamova lica kada je iz džepa izvukao pismo, kao i šok koji je Mary u tom trenutku doživjela. Međutim, uvidjevši da u pismu postoji dodatak koji nije napisala njena ruka, sabrala se i proglasila pismo krivotvorinom. Imala je, naravno, pravo. No čak i bez tog dodatka njena krivnja za urotu protiv Elizabeth I. bila je više no očita. Proglašena je krivom, a pogubljena je u istom dvorcu 8. veljače 1587.

“Nešto loše putom ovim dolazi”

Francis Walsingham postigao je svoj cilj. Uklonio je opasnost koja se nadvijala nad Engleskom puna dva desetljeća. No sada ga je čekao nov izazov – zaustaviti španjolskog kralja i moćnu španjolsku Armadu u njihovu osvetničkom pohodu. Invaziju iz Škotske već je spriječio slanjem pisma Maryjinu sinu, sada škotskom kralju Jacobu VI., inače protestantu, u kojemu mu je pokušao objasniti da je smaknuće njegove majke prvenstveno stvar politike, a ne osobne averzije. Engleska je bila izolirana u svojoj potpori protestantskim aktivistima u Nizozemskoj, a nije joj u prilog išla ni činjenica da je katolička obitelj Guise držala francuskog kralja Henry III. gotovo pa kao zarobljenika, što znači da je njegova politička moć zapravo bila mrtva. Situacija prepuna napetosti u kojoj se Engleska našla krajem 1586. godine bila je zapravo vrlo slična onoj iz 1939. godine kada se također iščekivao rat. U zraku se osjećala napetost. Bilo je očigledno da, kako Shakespeare kaže u svom djelu “Macbeth“, “nešto loše putom ovim dolazi“ (engl. something wicked this way comes). Pitanje više nije bilo hoće li doći do napada, već kada će do njega doći. Da bi to doznao, Walsingham je obilato koristio pomoć svojih suradnika.

Zahvaljujući svojim doušnicima, Walsingham je primio informaciju da je španjolska flota krenula za Englesku iz Lisabona između 18. i 20. svibnja 1588. godine. Brojčano daleko moćnija Armada doživjela je težak poraz 8. kolovoza 1588. kod Gravelinesa u kanalu La Manche, što zbog spremnosti Engleza na napad, što zahvaljujući snažnu vjetru koji je prisilio španjolske brodove krenuti prema irskoj obali gdje su pak doživjeli konačnu havariju. Za razliku od njih Francis Walsingham imao je itekako razloga za zadovoljstvo, kao i njegova vladarica. Preminuo je 6. rujna 1590. godine u 58. godini života. Njegov posljednji ispraćaj bio je skroman, a usprkos svom neprikosnovenu doprinosu opstojnosti svoje vladarice umro je u dugovima do grla. Mada Elizabeth Tudor nikad do kraja nije shvatila – ili barem nije javno htjela priznati – vrijednost Francisa Walsinghama, jedan čovjek jest. Nakon što je primio pisano izvješće o njegovoj smrti u palači Escorial gdje je boravio, španjolski kralj Felipe II. uzeo je pero u ruke i na marginama izvješća napisao: “Dobra vijest“.

Na svom pogubljenju Mary Stuart bila je odjevena od glave do pete u crveno, boju katoličkih mučenika. Ubio ju je tek drugi udarac sjekirom. Prvi nije pogodio vrat već potiljak mada joj je krvnikov pomoćnik pridržavao tijelo da bi se osigurala točnost udarca. Nakon što joj je glava odrubljena, iz njenih skuta izvirio je njen ljubimac, terijer Geddon, koji je legao između odrubljene glave i mrtva tijela odbivši se maknuti od svoje gospodarice. Tek je primjena sile pomogla i psić je uklonjen te opran od krvi.

Piše: Gordana Holjevac

Komentari