Nikola IV. Zrinski osobno

Zrinskog Nikola IV. Zrinski bio je osoba teške ćudi. Govorilo se da ima neobuzdan temperament, njegova izlaganja o obrani bila su strastvena, nije se dao potkupiti, njegova pisma su puna patetike. Znamo i da je vodio beskrupulozne imovinske sporove te nije bio omiljen u društvu. Osim toga, simpatizirao je protestantizam i smatrao da su osmanska osvajanja Božja kazna zbog nemoralnosti Europljana.

Poduzetnik

Kao veleposjednik bio je izuzetno uspješan. Razvijao je trgovinu, obrtništvo, kovao novac od ruda iz svojih rudnika oko Zrina i Gvozdanskog (više o tome možete pročitati u 9. broju našeg časopisa). Ženidbenim vezama došao je do posjeda ozaljske grane obitelji Frankopan. Na temelju darovnica Ferdinanda I. Habsburškog preuzeo je posjede Vranskoga priorata, a nakon bratove smrti postao je jedini nasljednik svih posjeda obitelji Zrinski. Srećom, Nikola IV. imao je izniman poduzetnički duh jer je često morao (su)financirati obranu. Dobio je privilegij prikupljanja i zadržavanja kraljevskog poreza. Carev dug prema Nikoli IV. nagomilao se na 50.000 forinti (mjesečna banska plaća iznosila je 100 forinti), pa je u ime duga dobio međimursko vlastelinstvo koje se tada nalazilo u Ugarskoj. Premjestio je sjedište obitelji iz Zrina u dobro utvrđeni Čakovec, odakle je mogao nadzirati sve svoje posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj. Zrinski je postao jedan od najvećih veleposjednika u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu.

Obrazovanje i obitelj

Prije svega, Nikola IV. Zrinski bio je čovjek svoga vremena – feudalac, odgojen u europskom viteškom duhu. Našao se u situaciji u kojoj mora braniti i vjeru i Europu i svoje posjede. Rođen u tadašnjoj Slavoniji, koja je bila dijelom Ugarskog Kraljevstva i Habsburške Monarhije, Nikola IV. govorio je nekoliko stranih jezika, pisao je glagoljicom i latinicom, imao posjede u više zemalja i bio dijelom europske aristokracije. Imao je 17 gradova i vlastelinstava, a brakom je stekao još 25.
S Katarinom Frankopan imao je 13 djece, a s 30-ak godina mlađom Čehinjom Evom Rosenberg dvoje. Zrinski je svoj djeci omogućio odlično obrazovanje i vrlo pomno im birao bračne partnere. Odgajani su na utjecajnim dvorovima i vjenčali se s pripadnicima najuglednijih obitelji Habsburške Monarhije. Obitelj Zrinski postala je jednom od najvažnijih aristokratskih obitelji čitavog Carstva. Jedini hrvatski velikaš koji si je mogao priuštiti kuću u Beču, bio je upravo Nikola IV. (samo su si dva ugarska velikaša mogla priuštiti isto).


Vojna karijera 

Nakon 12 godina banovanja Nikola IV. odlučio je odreći se banske časti. Tu odluku treba sagledati u kontekstu vremena. Naime, car Ferdinand I. obećao je plaćati obranu granice s Osmanlijama. Vremenom je car prestao plaćati, a Nikola je namirivao vojsku zaradom svojih imanja i donacijama iz austrijskih, njemačkih i ugarskih zemalja.
Nikola IV. odlučio je već u ranoj mladosti da neće nastaviti tradiciju svoje obitelji. Naime, njegov je otac plaćao danak Osmanlijama i time dobio turski protektorat, ali i učvrstio posjede, koji su Nikoli IV. kasnije bili važan izvor novaca za učinkovitu obranu od Osmanlija. Osim toga, njegov je otac, Nikola III. Zrinski, stao na stranu kralja Ivana Zapolje i time prihvatio savezništvo s Osmanlijama i Francuzima. Čim je umro, Nikola IV. zakleo se na vjernost habsburškom caru Ferdinandu I. i odbio plaćati danak. Tako počinje njegova dugogodišnja borba protiv Osmanlija. Sudjelovao je u svim većim vojnim akcijama u regiji. Isticao se u vojnim vještinama i organizacijskim sposobnostima. Čitav život posvetio je junačkoj obrani od Osmanlija i postao je jedan od najboljih vojskovođa Habsburške Monarhije.
Početak blistave ratničke karijere obilježila je pobjeda nad Osmanlijama 1529., kada se istaknuo u obrani Beča. Car Karlo V. nagradio je 21-godišnjeg zapovjednika konjice zlatom i konjem. Bila je to izuzetna čast za mladog ratnika. Godine 1542. spasio je postrojbe Ferdinanda I. u bitki kraj Pešte. Kada su Osmanlije prvi put opsjedali Siget (1556.) Zrinski je napao obližnju osmansku utvrdu Bobovišće (Babócsa) kako bi neprijateljska vojska odustala od Sigeta. Veliku pobjedu odnio je u Moslavini (1552.) kad je uspio raspršiti osmansku vojsku te je spasio Varaždin. Ne samo da je obranio važna hrvatska i ugarska uporišta, nego je iz svojih utvrda i napadao osmanske jedinice. Poginuo je braneći Siget 1566. godine.

Politička karijera

Zauzimao je sve više položaje i u političkoj hijerarhiji – postao je hrvatsko-slavonski ban (1542. – 1556.), kapetan lake hrvatske konjice (1550. – 1560.), rizničar Kraljevine Ugarske i sudac visokih sudova (1557. – 1560.), vrhovni kapetan Sigeta i predstavnik Dvorskog ratnog vijeća (1561. – 1566.), general podunavskog okruga (1563. – 1566.). Na krunidbenoj svečanosti novog habsburškog cara, Maksimilijana I. Habsburškog (1565.) Nikoli IV. pripala je iznimno velika čast – nosio je kopiju krune sv. Stjepana, a njegov sin zastavu Ugarskog kraljevstva. U pogrebnoj povorci Ferdinanda I. 1565. imao je iznimnu čast nositi kopiju Svete krune, a na ceremoniji krunidbe Maksimilijana II. za ugarsko-hrvatsko kralja u Požunu 1563. nosio je zlatnu jabuku s križem, jedan od simbola kraljevske vlasti. Ušao je među deset najutjecajnijih ljudi Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva.
Zrinski je već 15-ak godina u Europi bio poznat kao anđeo poslan s neba, kad je na zasjedanju Carskog vijeća jedini tražio od cara prestanak plaćanja danka i suprotstavljanje vojnom silom. Sulejman I. je, naravno, za to saznao i postao odlučniji u namjeri da se riješi Zrinskog. 

Piše: Marsela Alić

Šubići / Bribirski / Zrinski / Sigetski

Sulejman Veličanstveni

Mehmed-paša Sokolović

Hrvatska 16. stoljeća – Europa u malom

Siget – otok u baranjskoj močvari

Osmanlije pred vratima Sigeta

Bog je visoko, a kralj daleko“

Zrinski u umjetnosti

Komentari