Nesretna carica Sisi

Koliko god je Franjo Josip bio utjecajan za života, njegova supruga Elizabeta od Wittelsbacha, poznatija pod nadimkom Sisi, uživala je još veći ugled među širim slojevima.

Elizabeta od Wittelsbacha rođena je na Badnju noć 1837. u Münchenu. Njen otac, bavarski vojvoda Maksimilijan, bio je prilično ekscentričan čovjek s velikom ljubavli prema pjesništvu. Majka Ludovika bila je sestra nadvojvotkinje Sofije, majke cara Franje Josipa I. (kojem je, dakle, Sisi bila sestrična). Djetinjstvo je provela bezbrižno na velikom seoskom imanju s psima, konjima i beskrajnim prekrasnim šumama. Prvo ozbiljnije druženje s Franjom Josipom imala je prilikom obiteljskog posjeta Badu Ischlu 1853. godine. Plan je bio upoznati Franju Josipa s njenom 23-godišnjom sestrom Helenom, ali car se zaljubio u Sisi i oženio se njome već iduće godine. Prvo dijete, kći Sofiju, rodila mu je već sa 17 godina, a godinu dana kasnije i drugu kći Giselu. Dugo očekivani prijestoljonasljednik, nadvojvoda Rudolf, rođen je 1858. godine. Kći Sofija umrla je sa svega tri godine, zbog čega je Sisi pala u tešku depresiju, prvu u dugom nizu.

Sisi je dotad već shvatila da je za nju život na bečkom dvoru poput života u zlatnom kavezu. Prezirala je silne protokole i ceremonije te se često nije ponašala onako kako se očekuje od carice – npr. jela je bez rukavica, a kada joj je na to skrenuta pažnja, odgovorila je „Neka onda ta iznimka sada postane pravilo.“ Zbog toga je pala u nemilost dvora, osobito svekrve Sofije (Sisi ju je nazivala zlobnom ženom). Bilo joj je zabranjeno ići u kupovinu, u izlete na selo, pa i piti pivo. Čak su i njenoj djeci imena nametnuta. Sve to vršilo je velik pritisak na caricu te joj narušilo zdravlje. Ipak, nakon što je 1865. ustanovljeno da je jedan od učitelja nadvojvode Rudolfa prevarant, uspjela je nametnuti svoju volju i preuzela odgovornost za obrazovanje svoje djece.

Odnosi s Franjom Josipom uskoro su zahladili. Pedantan i krut birokrat nije mogao pronaći zajednički jezik s nekonvencionalnom i slobodoljubivom Elizabetom. Stoga je Sisi često putovala Europom, bježeći od zagušljivog bečkog dvora. Svojom ljepotom, pameću, jednostavnošću i darežljivošću Sisi je uživala veliku popularnost kod širih slojeva. Njena opsjednutost tijelom bila je legendarnih razmjera. Kako bi izgledala savršeno, naporno je vježbala i jahala, nosila vrlo uzak korzet, uložila nebrojene sate u njegu kose i često išla na dijetu kako bi održala liniju. U kasnijim je godinama zabranila da ju fotografiraju – željela je ostati vječno upamćena kao najljepša žena Europe.

Počela se zanimati za politička pitanja, od kojih je najvažnije bilo mađarsko pravo na samoupravljanje. Imala je važnu ulogu u sklapanju Austro-ugarske nagodbe te je okrunjena za kraljicu Ugarske 8. lipnja 1867. godine. Sisi je sve više vremena provodila u Mađarskoj, a njena posljednja kći Marija Valerija rođena je i odgojena tamo. Uskoro se Sisi povukla iz javnog života i dane posvetila jahanju, lovu na lisice, poeziji, putovanjima i čitanju.


Iako je ljubav supružnika zamrla gotovo u samom početku, ostala je neka vrsta međusobnog poštovanja. Znajući da caru ne može pružiti emocionalnu potporu, Sisi je čak odobravala carev ulazak u vezu s glumicom Katharinom Schratt 1885. godine. Smrt sina Rudolfa teško ju je pogodila te se osjećala odgovornom, smatrajući da sinu nije pridavala dovoljno pažnje. Kroz pjesme je izražavala sablazne fantazije o smrti.

Konačna sudbina Sisi još je jedan primjer da princeze u stvarnom životu rijetko dožive bajkovit kraj. Ubio ju je bodežom talijanski anarhist Luigi Lucerni i to jednostavno zato što je želio ubiti nekoga iz više klase te tako stvoriti medijsku buru. Njen dnevnik svjedoči da do kraja života nije uspjela pronaći sreću:

„Lutam sama ovim svijetom

Užitak i život odavno izbjegavam

Nemam s kim podijeliti sebe

Srodnu dušu nikad nisam otkrila“.

Nakon smrti oko Sisi je nastao svojevrsni kult. Uzdizana je kao potištena femme fatale, zaljubljena u umjetnost, utjelovljenje ženskog samoostvarenja i bunta.

Piše: Boris Blažina

Komentari