Iako znamo da je prosječan životni vijek tijekom staroga vijeka bio znatno niži nego danas, ipak su postojale iznimke. Kako stare kronologije nisu uvijek pouzdane, ne možemo biti potpuno sigurni u točnost duljina vladavina u nastavku, ali nedvojbeno je da su neki starovjekovni vladari vladali dulje čak od Franje Josipa I., najdugovječnijeg vladara Hrvatske (vladao 68 godina). Donosimo vam popis 10 starovjekovnih vladara za koje se smatra da su najdulje opstali na prijestolju.
Šapur II. 310. – 379. (69 godina)
Vladavinu Šapura II., moćnog vladara iz perzijske dinastije Sasanida, obilježio je dugotrajni rat protiv Rimskog Carstva te progoni kršćana. Šapurov je otac umro 14 dana prije sinova rođenja, pa je prema nekim tvrdnjama Šapur okrunjen još dok je bio u majčinoj utrobi.
Pandukabhaya 474. – 367. pr. Kr. (70 godina)
Pandukabhaya je vladao otočnim kraljevstvom Anuradhapura na današnjoj Šri Lanki. Stvarne činjenice o njegovoj vladavini nemoguće je odvojiti od legende, ali izgleda da mu je najveća zasluga bila zaustavljanje dugogodišnjeg građanskog rata tijekom kojeg su njegovi brojni ujaci i stričevi pokušali uzurpirati prijestolje.
Zhao Tuo 208. – 137. pr. Kr. (71 godina)
Kineski general u službi dinastije Qin, poznatoj po tome što je iznjedrila prvog kineskog cara, istaknuo se prilikom osvajanja teritorija Guangdong na jugoistoku Kine i sjevernog Vijetnama. Zatim se odmetnuo od centralne vlasti i utemeljio kraljevstvo Nanyue koje je obuhvaćalo osvojene zemlje. Osnovao je dinastiju Trieu sa sjedištem u gradu Guangzhou.
Vahtang I. Gorgasali 447. – 522. (75 godina)
Vahtang I. Gorgasali (iranski: Vučja Glava) vladao je Kraljevstvom Iberijom na području današnje Gruzije. To se kraljevstvo obično naziva Kavkaska Iberija kako bi ju se razlikovalo od španjolske Iberije. Prema predaji je reorganizirao Gruzijsku crkvu te postavio temelje današnje gruzijske prijestolnice Tbilisi.
Tai Wu 1486. – 1411. pr. Kr. (75 godina)
Tai Wu je deveti ili deseti vladar kineske dinastije Shang. Riječ je o prvoj kineskoj dinastiji o kojoj postoji veća količina pisanih tragova, ali mnogi od tih dokumenata su fragmentarni ili nepouzdani. Stoga znamo vrlo malo o Tai Wuu pored toga da je bio uspješan diplomat i pjesnik te da se u njegovo vrijeme razvila poljoprivreda.
Mirijan III. 284. – 361. (77 godina)
Mirijan je bio kralj iranskog porijekla koji je vladao Kavkaskom Iberijom, danas kontinentalni dio Gruzije. Vjeruje se da je uveo kršćanstvo kao službenu religiju u svojem kraljevstvo, zbog čega ga Gruzijska pravoslavna crkva slavi kao svetca.
Jangsu od Goguryea 413. – 491. (78 godina)
Ovaj korejski vladar vladao je Goguryeom, sjevernim i najvećim od triju korejskih kraljevstvava (uz Baekje i Sillu). Njegova vladavina predstavlja zlatno doba te države. Obilježena je teritorijalnom ekspanzijom na zapad (na račun tada razjedinjene Kine) i na jug (na račun Bakeja i Sille), uspješnom diplomacijom te razvojem trgovine. Skratio je ime države na Goryeo, iz kojeg je kasnije nastalo ime Koreja.
Ermanarik 296. – 376. (80 godina)
Ovaj malo poznati gotski kralj vladao je kraljevstvom Ojum, koje je obuhvaćalo golemi prostor od Crnog mora do Urala. O njemu je najviše zabilježio rimski kroničar Jordan, koji ga je nazvao „Gotskim Aleksandrom“ (misli se na Aleksandra Velikog). Počinio je samoubojstvo u dobi od 110 godina, nakon što mu je kraljevstvo srušeno uslijed navale Huna i Alana.
Taejo od Goguryea 53. – 146. (93 godine)
Ovaj sjevernokorejski vladar zaslužan je za stvaranje prve korejske države s centraliziranom upravom, gdje je kralj imao kontrolu nad vojskom, gospodarstvom i politikom. Poznat je i po ratovanju protiv kineske dinastije Han.
Pepi II. Neferkare 2278. – 2184. pr. Kr. (94 godine)
Pepi II. bio je vladar iz Šeste dinastije egipatske Stare države. Obično se tvrdi da je vladao čak 94 godine, što ga čini najdugovječnijim vladarom u svjetskoj povijesti, iako neki egiptolozi to opovrgavaju te smatraju da je zapravo vladao 64 godine. Pepijevu je vladavinu obilježilo naglo slabljenje Egipta. Stara država propala je svega tri godine nakon njegove smrti uslijed brojnih unutrašnjih sukoba i velike suše Nila.
Piše: Boris Blažina
