“Oprostite mi, gospodine, nisam htjela.” Bile su to posljednje riječi koje je izgovorila u svojem životu, točno dva tjedna prije 38. rođendana.
Svaka priča jednom dođe kraju. Njezina je završila 16. listopada 1793., petnaest minuta iza podneva, na tadašnjem Trgu revolucije (današnji Trg sloge), u osmom okrugu Pariza. Penjući se na stratište, slučajno je nogom nagazila krvnikovu i ispričala mu se. Nekoliko trenutaka kasnije oštrica giljotine pala je na njezin vrat, a krvnik je visoko u zrak podigao njezinu glavu pokazavši je bijesnoj gomili. Pokopana je u neoznačenu grobu na obližnjem groblju Madeleine, o državnom trošku nešto manjem od 14 kuna. Marija Antoaneta, nekadašnja francuska kraljica, tada je bila nitko i ništa.
Bezbrižna mladost
Sve je počelo 2. studenoga 1755. u palači Hofburg u Beču gdje je habsburška carica Marija Terezija rodila svoje petnaesto dijete, kćer Mariju Antoniju Josipu Ivanu (njem. Maria Antonia Josepha Johanna) od Austrije. Ubrzo nakon rođenja brigu o njoj preuzela je carska guvernanta, grofica von Brandeis, koja se tada već brinula o njezinu bratu Ferdinandu i sestri Mariji Karolini. Njezino je djetinjstvo, kao i rana mladost, bilo sretno. S obitelji, posebno s gore spomenutom starijom sestrom, održavala je bliske odnose, a dane je uglavnom provodila u zabavi i bezbrižnom druženju s brojnim ljudima koji su pohodili dvor.
Samo godinu dana nakon njezina rođenja, u listopadu 1756., pruski kralj Fridrik II. mladoj je kraljevni, ni ne znajući, zapečatio sudbinu napadom na austrijsku saveznicu, njemačku pokrajinu Saksoniju. U koaliciji protiv njega i njegovih saveznika, Velike Britanije i Hanovera, udružile su se Austrija, Francuska, Švedska i Rusija, a taj sukob povijest pamti kao Sedmogodišnji rat. Upravo taj rat, koji je trajao do 1763., potaknuo je Mariju Tereziju na prekid dugogodišnjeg neprijateljstva s francuskim kraljem Lujem XV. Sada su dijelili motiv – neprijateljstvo prema Pruskoj i Velikoj Britaniji. Kako bi dokazali da kao novopečeni saveznici imaju ozbiljne namjere, odlučili su se za brak Marije Antonije i najstarijeg unuka Luja XV., Louis-Augustea, vojvode od Berryja i prijestolonasljednika Francuske.
Francuski je knjižničar i stručnjak za gramatiku francuskoga jezika Mathieu-Jacques de Vermond 1768. otišao u Beč kako bi podučavao austrijsku princezu. Vrlo se brzo uvjerio da čitanje i pisanje nisu njezina jača strana. Ni na svojem materinskom jeziku, njemačkome, nije znala dobro pisati, a francuskim se služila još i gore. No, “njezina osobnost i njezino srce su odlični”, zapisao je de Vermond u svojim bilješkama. Ocijenio je i da je “pametnija nego što se općenito pretpostavlja”, ali i da je “prilično lijena i izrazito neozbiljna pa ju je zato teško podučavati.” Njega se, kao i mnoge do tada, dojmila njezina kosa pepeljasto plave boje, velike sivo-plave oči, dug vrat te elegantno držanje uz šarmantnost. Najmlađa kći carice Marije Terezije imala je u sebi “ono nešto” čime je osvajala ljude oko sebe.
Za razliku od nje, francuski prijestolonasljednik Louis-Auguste nije ostavljao dojam mladića koji previše obećava. Njegov djed, kralj, smatrao ga je nezgrapnim i glupavim. Prve godine života proveo je u sjeni svojega starijeg brata Luja, vojvode od Burgundije, koji je preminuo 1761. kada je imao svega devet godina. Louis-Augusteu se put ka prijestolju definitivno otvorio nakon što je tuberkuloza pokosila njegova oca, četiri godine kasnije. Tako je ovaj sramežljivi jedanaestogodišnjak došao u središte pažnje, dobro znajući da se od njega očekuje uloga koju nikada nije htio prihvatiti. Nitko se nije zamarao pitati ni Mariju Antoniju što ona želi. Moćniji od nje odlučili su da će se 17. travnja 1770. odreći svojih prava nad habsburškim teritorijem, i to u ritualnoj ceremoniji tijekom koje je navodno morala svući sve sa sebe, a dva dana kasnije udala se, uz prisutnost posrednika, za francuskoga prijestolonasljednika u Augustinskoj crkvi u Beču. Umjesto mladoženje, na vjenčanju je bio prisutan njezin brat, nadvojvoda Ferdinand. Ceremonijalno vjenčanje klasičnog tipa, s mladenkom i mladoženjom, održano je 16. lipnja iste godine u palači Versailles u Parizu. Na svoj prvi susret s budućim suprugom, Marija Antonija – koja je brakom preuzela frankofonsku inačicu svojega imena, Marija Antoaneta (Marie Antoinette) – došla je u pratnji od čak 57 kočija, 117 sluga i 376 konja. Stigavši pred dvorac Compiègne pored Pariza, gdje je upriličen prvi susret, izašla je iz svoje kočije te impulzivno pojurila prema Luju XV. koji je čekao ispred svoje kočije, sa svojim sramežljivim unukom. Poklonila se kralju, a on joj je uzvratio poljupcem. Odmah mu se svidjela. Povučeni Louis-Auguste sramio se do te se mjere da je tijekom tog prvog susreta gotovo nije ni pogledao.
Na vjenčanju je nosio srebrnu opravu, a njegova novopečena supruga ružičastu haljinu prekrivenu dijamantima i biserima. Na slavlje je pozvano više od pet tisuća uzvanika, a čak 200 tisuća osoba promatralo je spektakularan vatromet organiziran za taj poseban događaj. Tom je prigodom došlo do velikog meteža u kojem su brojni ljudi pregaženi i teško ozlijeđeni. Sućutni mladenci odlučili su podmiriti troškove liječenja svih stradalnika te su im pokrili sve temeljne troškove za punu godinu dana.
Kako je također tada bio običaj, vjenčana ceremonija okončana je praćenjem mladenaca u bračnu postelju koju je prethodno blagoslovio nadbiskup od Rheimsa, Charles Antoine de la Roche-Aymon.
“Bože, vodi nas i zaštiti nas, jer premladi smo za vladanje”
Kralj Luj XV. preminuo je 10. svibnja 1775. od posljedica velikih boginja, krajnje omražen, a njegov gore spomenuti unuk tako se našao na čelu monarhije čija popularnost nikada nije bila na nižim granama. Novi francuski kralj, Luj XVI., okrunjen je 11. lipnja 1775. u katedrali u Rheimsu. U skladu s tadašnjim običajima, Marija Antoaneta nije okrunjena s njime. Doznavši za smrt bivšeg vladara, oboje su pali na koljena te u glas izustili: “Bože, vodi nas i zaštiti nas, jer premladi smo za vladanje.”
Luj i Marija Antoaneta svoj brak nisu konzumirali punih sedam godina. Zašto su čekali toliko dugo ostaje misterij. Konzumacija braka smatrala se važnim činom kojim se udara pečat već razmijenjenim zavjetima, a posebno je bila važna kada su u pitanju vladari zbog osiguranja nasljednika krune. Činilo se da, za razliku od njegova prilično razvratnoga pokojnoga djeda, Luj XVI. nije bio toliko zainteresiran za putene užitke. Njegova mlada supruga navodno jest pa ju je stoga apstinencija frustrirala. U djelu o životu Marije Antoanete, Josipa II. i Leopolda II., objavljenom 1866., austrijski povjesničar Alfred von Arneth piše kako je mladi princ 28. listopada 1772. priznao svojem djedu, kralju, da je više puta pokušao spolno općiti sa svojom suprugom, ali da nikada nije uspio zbog snažne boli. Dogovoren je pregled kod liječnika, Josepha de Lassonea, no on nije urodio plodom. Pierre Victor, barun od Bessenvala de Brünstatta, u svojim je memoarima iz 1805., na temelju pisma grofa Arande iz kolovoza 1774., zapisao da je mladi Luj patio od fimoze, suženja kožice penisa koja uzrokuje probleme, između ostalog, u seksualnom činu. Von Arneth potvrđuje njegove riječi te dodaje kako je sada već mladi kralj 15. siječnja 1776. otišao na dogovoreni pregled kod čuvenog kirurga Jacques-Louisa Moreaua.
Koji god bili razlozi apstinencije u postelji, svemu je tome došao kraj nakon tajnog posjeta najstarijega brata Marije Antoanete, tada još budućega cara Josipa II., u Francusku. Sa svojom se sestrom i njezinim suprugom našao u dvorcu de la Muette 18. travnja 1777. godine. Jedino pitanje na koje je doista htio dobiti odgovor bilo je zašto brak nije konzumiran. Oštro je napao mladi par optuživši pritom kraljicu za nedostatak interesa za seks, a kralja za nesposobnost. Jesu li njegove grube riječi potaknule Luja i Mariju Antoanetu da se napokon trgnu? Moguće je da jesu. Nekoliko mjeseci kasnije Luj XVI. pohvalio se u pismu svojim tetama: “Oduševljen sam tim užitkom i žalim što nisam toga bio svjestan tako dugo!” Austrijski veleposlanik u Francuskoj, Florimond Claude, potvrdio je da je kraljevski par svoj brak napokon konzumirao 18. kolovoza 1777., o čemu je kralj prvo izvijestio ranije spomenutog liječnika, de Lassonea.
U svibnju 1778. službeno je objavljeno da je kraljica trudna. Oko pola godine nakon objave te vijesti, 19. prosinca 1778. rodila se djevojčica Marie-Therese Charlotte (u hrvatskoj povjesnici znana kao Marija Terezija Francuska). Tijekom kraljičine prve trudnoće krenule su glasine protiv nje. Pojavili su se pamfleti kojima se poticala sumnja u očinstvo njezine kćerkice, no sam kralj tome nije podlegao. Bio je privržen svojoj supruzi, a zanimljivo je spomenuti da, za razliku od svojih razvratnih predaka, Luj XVI. nije imao ljubavnice.
S prvim ozbiljnim kritikama Marija Antoaneta suočila se dvije godine ranije, tijekom tzv. Rata brašna koji se odnosi na niz pobuna diljem Francuske između travnja i svibnja 1775. godine. Prethodne dvije godine obilježila je loša žetva, što je dovelo do značajnog smanjenja zaliha žitarica. Francuski ministar financija, Anne Robert Jacques Turgot, izdao je 13. rujna 1774. edikt kojim je liberalizirao trgovinu žitaricama, što je dovelo do ogromnog porasta cijena i gladi onih koji si ih nisu mogli priuštiti. Razočaran narod, tada još naviknut na to da kralj kao “prvi pekar nacije”, kako su mu tepali, osigurava potrebne zalihe žitarica kraljevskom kontrolom njihovih cijena, svoj bijes usmjerio je prema njemu i njegovoj sada već sve rastrošnijoj supruzi koja je bezbrižno uživala u blagodatima dvorskog života, nesvjesna problema koji su mučili narod.
Život na dvoru
Mariji Antoaneti novac nije predstavljao problem. Mnogo je trošila na kockanje, kao i na haljine koje je uglavnom kupovala od Rose Bertin, čuvene modistkinje i krojačice, inače prve modne dizajnerice u povijesti Francuske koja je dovela do šire popularnosti visoke mode, tzv. hautecouturea. Užasnuta rigidnim običajima starije generacije, kraljica je počela mijenjati brojne običaje na dvoru koji su se odrazili i na modni izričaj. Tako je, na primjer, odbacila dotadašnju tešku šminku te uvela jednostavniji modni stil…
Ostatak članka pročitajte u 9. broju časopisa History.info
Piše: Gordana Holjevac
