Lov na nacističkog mesara iz Lyona

Lovci na naciste koji su željeli rezultate morali su biti istovremeno detektivi i političari jer sam po sebi detektivski posao nije rađao plodom bez političkog lobiranja. Sustav podizanja optužnica uglavnom je slabo funkcionirao te je gotovo svuda pokazao pasivnost i nevoljkost u izručivanju i samom suđenju ratnim zločincima. Ako izađemo iz kruga anglosaksonskih zemalja u kojima su brojni nacisti potražili utočište, uočit ćemo da je tamo situacija bila još i dobra u odnosu na situaciju u zemljama Južne Amerike, gdje su mnogi nacisti potražili utočište. Danas vam donosimo priču o lovu na nacističkog zločina koji je djelovao u Francuskoj, a kasnije je uz pomoć SAD-a prebjegao u Peru, pa Boliviju. Ukoliko vas zanima kako je on “dolijao” pravdi zavirite u članak kojega danas donosimo.

Tko je bio mesar iz Lyona?

Klaus Barbi bio je šef Gestapa u Njemačkom Lyonu. Na tom je mjestu, između ostalog, bio zadužen za zatvaranje i deportaciju francuskih Židova i pripadnika pokreta otpora. Smatra se da je kriv za smrt više tisuća osoba. Njemu se pripisuje ne samo deportiranje uhićenih u logore smrti već i osobno sudjelovanje u samom mučenju i ubijanju. Najpoznatija mu je žrtva bio vođa pokreta otpora u Lyonu Jean Moulin, kojega je uhitio 1943. godine te ga je dao premlatiti do smrti. Od svih zločina koje je počinio, najstrašniji na spisku je onaj vezan uz uhićenje 44-ro židovske djece, starosti između 5 i 17 godina i njihovih sedam učitelja, koji su se skrivali u mjestu Izieuu u okolici Lyona. Svjedok koji je sve to vidio kaže da su ih ubacili u kamion kao vreće krumpira i da su se prema njima ophodili kao prema smeću. Nakon što su uhićeni deportirao ih je u Auschwitz. Od njih je preživio samo jedan učitelj. U kolovozu 1944. dok su se Nijemci pripremali za povlačenje organizirao je posljednji vlak koji je stotine ljudi odvezao u logore smrti. Nakon toga se povukao u Njemačku, gdje je na kraju rata nestao u kaosu razorene zemlje. Tu je počeo koristi pseudonime, maknuo je svoju identifikacijsku tetovažu koju su nacisti imali na ruci. Godine 1947. uhitili su ga Amerikanci koji su mu umjesto zatvaranja i suđenja ponudili suradnju. Počeo je raditi za američku obavještajnu službu, koja se u tom trenutku našla u sukobu sa SSSR-om te je trebala nekoga tko poznaje njihove taktike rada, a kako je on imao iskustva s komunističkim mrežama bio je idealan kandidat za taj posao. Tu je živio dobrim životom čak su mu Amerikanci osigurali i boravak u novoj kući u Njemačkoj. Nakon četiri godine aktivnog rada za američku protuobavještajnu službu, ali i francuskih pritiska na tu istu službu za njegovim izručenjem, omogućen mu je bijeg u Južnu Ameriku, gdje je otišao zajedno s obitelji. Tom prilikom je dobio novi identitet te se od tada zvao Klaus Altmann.

Deportirana židovska djeca

Južna Amerika raj za naciste

Bio je jedan od 50 000 nacista koji su spas potražili u Južnoj Americi. U Boliviji i Peruu je nastavio raditi isto što i u Njemačkoj i Francuskoj. Barbie je volio ubijati pa se istim poslom nastavio baviti i na drugoj strani svijeta. Surađivao je s narkobosovima i diktatorima. Osnovao je Odred smrti te sudjelovao je u ubojstvima brojnih tamošnjih građana poput svećenika i pripadnika oporbe. Na području Perua i Bolivije živio je 32 godine. U Francuskoj je u međuvremenu osuđen na smrt između 1952. i 1954.


Lov na Klausa Altmanna!

Godine 1972. lovci na naciste bračni par Serge Klarsfeld i Beate Kunzel otkrili su ga, i tražili njegovo izručenje od Perua, a kasnije i od Bolivije. Klaus je tada zatražio zaštitu od diktatora Huga Banzera Suáreza kojem je pomogao da dođe na vlast državnim udarom. Bio im je dragocjen jer ih je podučio kako doći do novca na razne nelegalne načine. Podučio ih je, naravno, i ubijanju. To mu je prema izjavama svjedoka bio poseban užitak.

Serge Klarsfeld i Beate Kunzel

Suđenje koje se pretvorilo u suđenje Francuzima i Izraelcima

Kada je početkom 80-ih godina 20. stoljeća napokon u Boliviji, uz pomoć Amerikanaca uspostavljen demokratski režim na čelu s Hernanom Silesom Zuazom, Barbie uhićen 1983. te vraćen u Francusku. Za njegovo uhićenje zaslužan je ranije spomenuti bračni par koji je imao veze u visokim krugovima Bolivije i u redovima novo uspostavljene vlasti. Barbievo je staro suđenje u međuvremenu otišlo u zastaru, a na novo je suđenje čekao četiri godine. Amerikanci su se potom službeno ispričali, što su svjesno surađivali s ratnim zločincem, no kažu da je šteta bila manja od koristi. Oni navode da kada su ih Francuzi zatražili izručenje da im jednostavno nisu vjerovali jer su komunisti postali važan dio francuske nove vlasti. Bojali su se da preko Klausa ne dođu do važnih informacija za američku obavještajnu službu. No više im nije bio od koristi pa su ga prepustili njegovoj sudbini. Suđenje je počelo u proljeće 1987. Klaus je imao čak tri odvjetnika od kojih je jedan bio Azijat, drugi Afrikanac, a treći Arapin. Suđenje su pretvorili u proces protiv Francuske i Izraela, a sve skupa su malo vremena bili fokusirani na svog klijenta. Bila je to farsa, koja je ipak donijela nešto dobra jer je na kraju Klaus osuđen na doživotni zatvor što je bila najviše kazna koja se mogla dobiti prema francuskom pravosuđu. Dokazi koje su zajedno skupili Serge i Beate bili su nepobitni i dovoljni da se Klaus osudi.

Veza oca i kćeri

Klaus je do kraja poricao svoju odgovornost za deportaciju Židova, naglasivši da taj posao nije bilo u njegovoj ingerenciji i da nije znao gdje vlakovi odvoze ljude. To su jasno pobijali dokazi, poput njegovih potpisa na nađenoj dokumentaciji. Uz to, prema izjavama svjedoka, često puta bi odlazećima rekao da je biti ustrijeljen ili deportiran gotovo ista stvar. Umro je u zatvorskoj bolnici u Lyonu, od leukemije. Tijekom boravka u zatvoru posjećivala ga je njegova kći. Kći Ute Mesner je bila prodavačica knjiga, koja je živjela s mužem učitetljem u austrijskom skijalištu Kufstein. Ona nije skrivala svoju privrženost ocu i nakon što je istina izbila na vidjelo.

Kao što kaže jedna francuska poslovica da se zločinac uvijek vraća na mjesto zločina, tako je bilo i ovaj put, a zločinac je na mjestu zločina i skončao svoj dug životni put.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari