Lovci na naciste da bi bili uspješni morali su istovremeno odrađivati detektivski posao i politički se debelo angažirati. Danas vam donosimo priču o lovu na nacističkog zločinca koji je djelovao u Francuskoj, a kasnije je uz pomoć SAD-a prebjegao u Peru, pa poslije i u Boliviju. Zanima li vas kako je on “dolijao” pravdi 19. siječnja 1983., zavirite u današnji članak.
Tko je bio mesar iz Lyona?
Smatra se da je Klaus Barbie bio vjerojatno francuskog porijekla te da je izvorno prezime glasilo Barbier. U svojim ranim dvadesetim godinama života Barbie je pristupio nacističkoj stranci. Za vrijeme rata prvo je boravio u Nizozemskoj, a potom u Francusku, kao zloglasni šef Gestapa u Lyonu. Na tom je mjestu, između ostalog, bio zadužen za zatvaranje i deportaciju francuskih Židova i pripadnika pokreta otpora. Smatra se da je kriv za smrt više tisuća osoba. Njemu se pripisuje ne samo deportiranje uhićenih u logore smrti već i osobno sudjelovanje u mučenju i ubijanju.
Najpoznatija mu je žrtva bio vođa pokreta otpora u Lyonu Jean Moulin, kojega je uhitio 1943. godine te ga je dao premlatiti do smrti. Od svih zločina koje je počinio, najstrašniji na spisku je onaj vezan uz uhićenje četrdeset i četvero židovske djece, starosti između 5 i 17 godina i njihovih sedam učitelja, koji su se skrivali u mjestu Izieuu u okolici Lyona. Svjedok koji je sve to vidio kaže da su ih ubacili u kamion kao vreće krumpira i da su se prema djeci odnosili kao smeću. Nakon što su uhićeni deportirani su u Auschwitz. Od njih je preživio samo jedan učitelj. U kolovozu 1944. dok su se Nijemci pripremali za povlačenje Barbie je organizirao posljednji vlak koji je stotine ljudi odvezao u sigurnu smrt. Nakon toga se povukao u Njemačku, gdje je na kraju rata nestao u kaosu razorene zemlje. Tu je počeo koristi pseudonime, maknuo svoju nacističku identifikacijsku tetovažu na ruci. Godine 1947. uhitili su ga Amerikanci koji su mu umjesto zatvaranja i suđenja ponudili suradnju. Počeo je raditi za američku obavještajnu službu, koja se u tom trenutku sukobila sa SSSR-om te je trebala nekoga tko poznaje njihove taktike rada, a kako je on imao iskustva s komunističkim mrežama bio je idealan kandidat za taj posao. Kao njihovoj špijun živio je dobrim životom čak su mu Amerikanci osigurali i boravak u novo uređenoj kući u Njemačkoj valjda kako bi se što udobnije osjećao. Nakon četiri godine aktivnog rada za američku protuobavještajnu službu, ali i francuskih pritisaka na tu istu službu kako bi ga izručili, omogućen mu je bijeg u Južnu Ameriku, gdje je otišao zajedno s obitelji. Tom prilikom je dobio novi identitet te se od tada zvao Klaus Altmann.
Južna Amerika raj za naciste
Bio je jedan od 50 000 nacista koji su spas potražili u Južnoj Americi. U Boliviji i Peruu je nastavio raditi isto što i u Njemačkoj i Francuskoj. Barbie je volio ubijati pa se istim poslom nastavio baviti i na drugoj strani svijeta. Surađivao je s narkobosovima i diktatorima. Osnovao je Odred smrti te sudjelovao u ubojstvima brojnih tamošnjih građana poput svećenika i pripadnika oporbe. Na području Perua i Bolivije živio je 32 godine. U Francuskoj je u međuvremenu osuđen na smrt između 1952. i 1954.
Godine 1972. lovci na naciste bračni par Serge Klarsfeld i Beate Kunzel otkrili su ga, i tražili njegovo izručenje od Perua, a kasnije i od Bolivije. Klaus je tada zatražio zaštitu od diktatora Huga Banzera Suáreza kojem je svojevremeno pomogao da dođe na vlast državnim udarom. Bio je dragocjen diktatorima jer ih je podučio kako doći do novca na razne nelegalne načine. Podučio ih je, naravno, i ubijanju. To mu je prema izjavama svjedoka bio poseban užitak. U Boliviji je Barbie navodno sudjelovao u akciji zarobljavanja i likvidacije Che Guevare.
Suđenje koje se pretvorilo u suđenje Francuzima i Izraelcima
Kada je početkom 80-ih godina 20. stoljeća u Boliviji uspostavljen demokratski režim na čelu s Hernanom Silesom Zuazom, Barbie je konačno uhićen početkom 1983. te vraćen u Francusku. Za njegovo uhićenje ranije spomenuti bračni par je morao povući svoje veze u visokim društvenim krugovima Bolivije i u redovima novo uspostavljene vlasti. Barbievo je staro suđenje u međuvremenu otišlo u zastaru, a na novo je suđenje čekao četiri godine. Amerikanci su se potom službeno ispričali, što su svjesno surađivali s ratnim zločincem, no kažu da je šteta bila manja od koristi. Oni su se pravdali da nisu vjerovali Francuzima i da su smatrali da je riječ o podvali komunista koji su nakon oslobođenja Francuske ušli u de Gaulle vladu i postali značajan faktor francuske politike. Branili su se da su se brinuli i da preko Klausa Francuzi ne dođu do važnih informacija vezanih uz američku obavještajnu službu.
No kada im više nije bio od koristi prepustili su ga njegovoj sudbini. Suđenje je počelo u proljeće 1987. Klaus je imao čak tri odvjetnika od kojih je jedan bio Azijat, drugi Afrikanac, a treći Arapin. Suđenje su pretvorili u proces protiv Francuske i Izraela, a sve skupa svi su malo vremena bili fokusirani na Klausa. Bila je to farsa, koja je ipak donijela nešto dobra jer je Klaus osuđen na doživotni zatvor, što je bila najviše kazna koja se mogla dobiti prema francuskom pravosuđu. Dokazi koje su zajedno skupili Serge i Beate bili su nepobitni i dovoljni da se Klaus osudi.
Veza oca i kćeri
Klaus je do kraja poricao svoju odgovornost za deportaciju Židova, naglasivši da taj posao nije bilo u njegovoj ingerenciji i da nije znao gdje vlakovi odvoze ljude. To su jasno pobijali dokazi, poput njegovih potpisa na nađenoj dokumentaciji. Uz to, prema izjavama svjedoka, često puta bi odlazećima rekao da je biti ustrijeljen ili deportiran gotovo ista stvar. Umro je u zatvorskoj bolnici u Lyonu, od leukemije 1991. godine. Tijekom boravka u zatvoru posjećivala ga je njegova kći. Kći Ute Mesner je bila prodavačica knjiga, koja je živjela s mužem učiteljem u austrijskom skijalištu Kufstein. Ona nije skrivala svoju privrženost ocu i nakon što je istina izbila na vidjelo.
Kao što kaže jedna francuska poslovica da se zločinac uvijek vraća na mjesto zločina, tako je bilo i ovaj put, a zločinac je na mjestu zločina i skončao svoj dug životni put.
Piše: Sonja Kirchhoffer
